Promenljivo lice sećanja grada: Ukratko o nastanku i razvoju kulture sećanja kao i o pojedinim aspektima promena u zvaničnoj kulturi sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina
Autor: Kristijan Obšust

Oficijalna kultura sećanja predstavlja kulturni i društveni konstrukt i kao takva je u bliskoj vezi sa konstruisanjem politike sećanja i procesa nastanka identiteta koja je pak kroz istoriju uvek predstavljala domen vladajućih elita još od nastanka pojedinih institucionalizovanih političkih i državnih subjekata. Ipak, iako bi se koreni vezani za državno plasiranje obrisa kulture sećanja posmatranu prvenstveno kroz prizmu političke propagande i glorifikacije, mogli tražiti u antičkim državama poput ahemenidske Persije, antičke Grčke klasičnog perioda, Rimskog carstva, ili čak u starom Egiptu tokom perioda Srednjeg carstva, jasne obrise politika kulture sećanja dobija u kontekstu procesa nastanka modernih nacija, odnosno tokom kompleksnih procesa stvaranja nacionalnih identiteta. U tom kontekstu treba razlikovati primordijalne atribute komemoracije i glorifikacije, odnosno ideološke elemente srednjovekovnih i starovekovnih političkih entiteta od kulture sećanja kakva je formirana tokom procesa konstruisanja modernih nacionalnih identiteta. Crpeći resurse iz starije etničke prošlosti određenih zajednica, nosioci stvaranja modernih nacija, odnosno nosioci tzv. narodnih preporoda, postavili su temelj negovanja kulture sećanja u obliku kakav on i danas suštinski postoji, odnosno uzdignuli su ga na viši svenacionalni i uslovno opšte državni nivo unutar konkretnih političkih subjekata i nacija. U tom kontekstu, iako je kolektivna memorija unutar različitih etničkih zajednica postojala još od antike ukoliko ne i znatno ranije, o kulturi sećanja u okvirima identitetskih politika i u skladu sa time u okviru kolektivne memorije kakvu danas poznajemo u njenom dijapazonu reprezentacija, zvanična kultura sećanja zapravo predstavlja konstrukt koji je počeo da se formira od kraja osamnaestog veka i koji je time nerazdvojan od procesa nastanka nacionalizama. Ona ujedno predstavlja i dinamičnu kategoriju, odnosno zvanična (a uslovno i kolektivna) kultura sećanja nije jednom utvrđena i postojana, već se u zavisnosti od niza društvenih, političkih i pre svega od idoloških faktora može menjati i preoblikovati kroz složene i višedimenzionlne procese komemoracije i dekomemoracije.

Tokom stvaranja modernih nacionalnih identiteta, između ostalih značajnih činilaca, krucijalno mesto je zauzimala glorifikacija učesnika u minulim herojski percipiranim bitkama koje su svoje živote položili za otadžbinu, odnosno za naciju. U tom kontekstu, dolazilo je do mitizacije određenih istorijskih događaja, tj. kreiran je fundus metaforičnih predstavljanja najznačajnijih događaja iz nacionalno percipirane istorije. Stvaranjem ovakvih tendencija, ujedno je dolazilo i do formiranja i plasiranja određenih segmenata zvanične politike kulture sećanja od strane političkih establišmenata, odnosno postepeno se formirala nacionalna kultura sećanja. Njen ključni zadatak je predstavljao da se kroz institucionalno delovanje doprinese okupljanju novoformiranih nacija oko njihovih zajedničkih simbola, iskustava, dostignuća i ,,tradicija”. Time su stvorene određene kartografije u kontekstu recepcije postavljanih spomen-obeležija i monumenata, odnosno stvorena je kartografija javnih prostora sa spomenicima i ostalim elementima u konkretnim prostornim i vremenskim kontekstima u političkom, kulturnom, društvenom i istorijskom smislu.

Posmatrano iz perspektive opšte prizme observacije, može se konstatovati da kolektivna sećanja, kao i sećanja generalno, moraju biti vezana za konkretne ili simbolične lokacije na kojima je podignuto određeno spomen-obeležje kao oznaka određenog istorijskog događaja, tj. konkretnog mesta sećanja u okviru javnog prostora. Na neraskidivu vezu između sećanja i mesta, temeljno je ukazao i francuski istoričar Pjer Nora. Svakako, odnos između lokacije i događaja ili određene ličnosti, ipak se mora uzeti kao relativna kategorija, budući da spomenici određenim ličnostima i događajima mogu biti postavljeni i na lokacijama koje nisu direktno vezane za njih u prostornom smislu. Odnosno, lokacije za određena spomen-obeležja mogu biti izabrane u okviru javnih prostora na različitim mestima, pri čemu u takvim slučajevima izbor mesta uslovljavaju nizovi konstelacija koje nisu vezane za istorijski realne prostore. Ipak, samim činom postavljanja spomenika, lokacije dobijaju simbolički značaj, odnosno postaju mesta koja su u neraskidivoj semantičkoj i simboličkoj sintezi sa konkretnim spomen-obeležijem vezanim za određenu ličnost ili događaj. U tom smislu, spomenici u javnom prostoru, ali i imena ulica, institucija, škola i drugog, ukoliko dobiju dimenziju koja ih vezuje za određenu ličnost ili događaj iz nacionalno percipirane istorije, na neki način postaju i deo nacionalne tj. zvanične kulture sećanja. Spomenik po svojoj sadržinskoj suštini predstavlja javni fenomen, odnosno njegovu idejnu strukturu čini njegova javnost i komunikacija sa posmatračima kojima on na određeni način prenosi konkretnu poruku. Ukoliko ta javnost i komunikacija izostanu ili vremenom nestanu, spomenik ne predstavlja ništa drugo do mase oblikovanog materijala koja može, ali i ne mora imati umetničku vrednost, odnosno u tom slučaju spomenik je samo vrsta strukture u prostoru čije je postojanje ili uklanjanje za većinu posmatrača nebitno i irelevantno. Isto tako, budući da javni spomenici postavljeni kao memorijali na određeni događaj ili za određenu ličnost predstavljaju instrumente za plasiranje ideoloških poruka, ukoliko te poruke nisu prijemčive, odnosno ukoliko dođe do procesa dekomemoracije ili promena u kontekstu zvanične kulture sećanja, spomenici gube svoju aktivnu sadržinsku formu i dobijaju drugačiji smisao, tj. postaju monumenti samim sebi. Ako dođu do tog stadijuma, spomenici najčešće bivaju uklonjeni procesom dekomemoracije, odnosno postaju nepoželjni relikti bivših ideoloških sistema i na njih se gleda sa antagonističkih ili ambivalentnih pozicija. Time, oni postaju reprezenti određene vrste istorijskih grešaka, tj. nesporazuma koje se od strane nosilaca novouspostavljene kulture sećanja otklanjaju njihovim fizičkim uklanjanjem sa javnih prostora. Dakle, spomenici, spomen-obeležija, nazivi institucija, škola i drugih objekata, kao i odonimi (nazivi ulica i javnih prostora), zavise od aktuelnih ideoloških premisa u okviru postojećih ili novokonstruisanih formi kolektivnih identiteta a u skladu sa njima, neraskidivo su vezani i sa obrisima ideološki i politički podobne kulture sećanja. Izuzetak od predhodno navedenog čini tzv. fenomen antispomenika, odnosno neočekivanih spomenika koje se postavljaju na javnim površinama van jasnog konteksta i smisla. Primeri ovakvih antispomenika na prostoru Republike Srbije pojavili su se 2007. godine kada su postavljeni spomenici Rokiju Balboi u Žitištu, Džoniju Depu u Drvengradu na Mokroj Gori, kao i spomenik Bobu Marliju u Banatskom Sokolcu. Njihovo postavljanje u određenom smislu svedoči i o postojećim identitetskim krizama, odnosno o problemima sa recepcijom prošlosti. Takođe, izuzetak od diskursa o političkim monumentima i memorijalima u okviru kulture sećanja, mogu predstavljati i različiti oblici i forme tzv. naručenih spomenika koji nemaju ideološku, odnosno političku atribuciju.

Iz svega predhodno navedenog, moguće je konstatovati da spomenici u javnom prostoru, poput odonima i naziva različitih javnih (državnih) objekata, ne predstavljaju monolitne i postojane kategorije, već su fluidni i promenjivi po svojoj sadržinskoj formi. U tom smislu, kultura sećanja, poput specičnog fenomena individualnih i kolektivnih identiteta, predstavlja kompleksnu dinamičnu kategoriju koja se izuzetno često menja, preoblikuje, dopunjuje, negira i iznova konstruiše u zavisnosti od dijapazona aktuelnih društvenih, kulturnih i pre svega političkih konstelacija u određenim vremenskim i prostornim kontekstima. Odnosno, različiti segmenti kulture sećanja prolaze veoma često kroz različite vidove preispitivanja i preoblikovanja, ili u sklopu izraženijih tendencija, kroz stalan proces komemoracije i dekomemoracije.

Ukratko o pojedinim aspektima promene kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina

U društvenom, kulturnom i istorijskom smislu, svaki ideološki i politički sistem, nastoji da nametne sopstvene ideološke premise koje se odnose na oblikovanje zvanične kulture sećanja. Odnosno, svaka novouspostavljena vlast koja smenjuje predhodnu ideološki drugačiju, ima sopstveni odnos ka prošlosti koji korespondira sa njenim političkim idiomima, odnosno sa ideologijom i interesima koju propagira. Svakako, za smenjivanje predhodnog ideološkog sistema, novokonstruisani tj. novouspostavljeni ideološki sistem, mora imati početnu bazu podrške masa, kako bi se proces smenjivanja mogao odigrati na adekvatan i funkcionalan način. Promena odnosa prema prošlosti i interpretacija istorijskih događaja i ličnosti u kontekstu komemoracije novouspostavljenog ideološkog sistema koji je često antipod predhodnom, podrazumeva predhodnu dekomemoraciju ili barem preoblikovanje interpretacije o ličnostima i događajima iz prošlosti čiju je komemoraciju u kontekstu propagiranja sopstvene ideološki podobne zvanične kulture sećanja, promovisao predhodni, tj. drugačiji ideološki sistem. U tom smislu, svaka novouspostavljena vlast koja se po ideologiji razlikuje od predhodne koju posmatra sa antagonističkih pozicija, definiše sopstveni odnos prema prošlosti što kao primarno uključuje i promenu kulture sećanja koja se manifestuje u čestim preuređenjima i promenama javnih prostora, odnosno u uklanjanju predhodnih i postavljanju novih elemenata kulture sećanja u javnoj sferi.

Kada je reč o zvaničnoj kulturi sećanja koja je postojala i koja postoji na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, ona se svakako mora analizirati u širem društvenom i političkom kontekstu, odnosno treba je posmatrati u okviru širih tendencija odnosa prema prošlosti koja postoji na opštem nacionanom tj. državnom nivou. Ipak, ona sadrži i pojedine lokalne specifičnosti, koje su u vezi sa memorijom grada i sećanjima negovih stanovnika.

Posmatrano u celini, za potrebe ove analize, kao radni okvir, moraju se razgraničiti određeni vremenski periodi u prošlosti Novog Sada i Petrovaradina koji su u zavisnosti od političkih i društvenih faktora, oblikovali i različite aspekte zvanične kulture sećanja na prostoru grada. Kao početnu vremensku distancu, u okviru posmatranja zvanične kulture sećanja na prostoru Novog Sada, ovom prilikom će biti u obzir uzet period formiranja Novog Sada, kao i period formiranja današnjeg Podgrađa Petrovaradinske tvrđave za koje se okvirno uzima kraj XVII veka. U tom kontekstu, prvu fazu u okviru postojanja različitih manifestacija kulture sećanja, predstavlja period kada su se Novi Sad i Petrovaradin nalazili u sastavu Habzburške monarhije, odnosno do 1918. godine, tj. od osnivanja Novog Sada do vojnog poraza Austrougarske na kraju Prvog svetskog rata. Ipak, prvi vidljivi obrisi kulture sećanja u okviru prve faze mogu uočiti tek od sredine devetnaestog veka budući da pre toga, kao što je istaknuto u uvodnom delu ovog članka, kultura sećanja u današnjem obliku reprezentacija nije postojala kao takva, odnosno nije se manifestovala na prostoru Petrovaradina i Novog Sada. Dakle, kao početak prve faze u kontekstu kulture sećanja na prostoru grada, ispravnije je okvirno odrediti 1850. godinu. Drugu fazu predstavlja period od 1918. do 1941. godine, tj. vremenski period kada je Novi Sad predstavljao značajno političko i urbano središte u okviru Kraljevine SHS, tj. Kraljevine Jugoslavije. Njenom kapitulacijom u aprilu 1941. godine, počinje treća faza koja se poklapa sa periodom okupacije i koja je okončana oslobođenjem Novog Sada i Petrovaradina 23. oktobra 1944. godine. Period postojanja FNRJ i SFRJ, predstavlja četvrtu fazu koja je trajala od od trenutka oslobođenja, odnosno stvaranja socijalističke Jugoslavije do njenog raspada 1991/1992. godine. Poslednju petu fazu u kontekstu kulture sećanja na prostoru grada, čini vremenski period od raspada SFRJ do danas.

Sve predhodno navedene faze u prošlosti grada, imaju dodatnih unutrašnjih razgraničenja, odnosno mogle bi se u zavisnosti od različitih tendencija komemoracije i dekomemoracije, izdeliti na dodatne podfaze. Tako bi se npr. u okviru četvrte faze mogle izdvojiti posebne dve podfaze, odnosno tendencije u kontekstu kulture sećanja. Prva bi se odnosila na period od formiranja FNRJ, tj. od oslobođenja Novog Sada do 1948. godine kada su propagirani elementi kulture sećanja koji su simbolično naglašavali vezu i jedinstvo imeđu FNRJ i SSSR-a. Nakon političkog razlaza i Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine, dolazi do dekomemoracije ličnosti i događaja koji su veličali jedinstvo ova dva politička subjekta i otpočinje druga podfaza koja je uz određene manje oscilacije trajala sve do raspada SFRJ. Takođe, poslednja (peta faza), bi se mogla dodatno razgraničiti na period od 1991/1992. do 2000. godine, kao i na period od 2000. godine do danas. Ipak, s obzirom na njenu aktuelnost i priličnu nepostojanost u kontekstu sadašnje zvanične kulture sećanja na prostoru grada, njeno definisanje i razgraničenja, ipak treba uzeti kao relativnu kategoriju. Odnosno, poslednju fazu u kontekstu kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, odlikuju prilično kompleksne i konfuzne tendencije koje iz današnje perspektive observacije, ne omogućavaju jasno definisanje i razgraničenja.

Pojedini aspekti zvanične kulture sećanja od kraja XVIII veka do 1918. godine

Od kraja osamnaestog veka do 1918. godine, Novi Sad i Petrovaradin su predstavljali deo Habzburške monarhije, te su se na prostoru grada kako je postepeno rastao, ujedno i razvijali prvi obrisi zvanične kulture sećanja kakva je propagirana od vladajućih establišmenata Carevine. Bez obzira što je za potrebe ove analize, za početak prve faze određen period vezan za osnivanje, tj. za formiranje grada, prve vidljive manifestacije kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina uočljive su tek od sredine devetnaestog veka, budući da pre toga, kao što je predhodno istaknuto, kultura sećanja u današnjem obliku reprezentacija, odnosno kao vrsta fenomena kakav je danas, nije ni postojala kao takva a svakako se nije uočavala u kontekstu tada još relativno malog gradskog centra, tj. varošice kakav je bio Novi Sad ili u tom periodu daleko značajnijeg Petrovaradina koji se razvijao kao vojno naselje u podnožju kompleksa Petrovaradinske tvrđave u izgradnji. Taj najraniji period memorije grada, odnosno početak specifičnog odnosa prema prošlosti kroz ideološke premise koje je propagirala onovremena vlast, najbolje se manifestuje u okviru gradske odonimije, odnosno moguće ga je pratiti prema imenima ulica i javnih prostora u gradu.

Na prvom planu Novog Sada kojim se disponuje a koji potiče iz 1745. godine, nazivi ulica nemaju komemorativni i ideološki karakter. Nakon što je Novi Sad 1748. godine dobio status slobodnog kraljevskog grada, dolazi do njegovog ubrzanog razvoja u okviru čega je došlo i do proširenja postojećih i formiranja novih ulica. Sredinom devetnaestog veka, tj. 1850. godine, formirana je prva gradska komisija za nadzor gradnje ulica i objekata na prostoru grada. Formiranjem ovog organa, koji je oformljen po uzoru na vodeće gradske centre u Habzburškoj monarhiji, ujedno je označilo i početak imenovanja ulica i javnih prostora sa vidljivim ideološkim premisama. Jasan primer ove nove tendencije, predstavlja imenovanje novog gradskog trga koji je formiran nakon rušenja stare gradske većnice i koji je dobio naziv po Francu Jozefu I, tada najistaknutijoj političkoj ličnosti u Habzburškoj monarhiji. Odluku o imenovanju centralne gradske javne površine koja je dobila naziv Franc Jozef plac, doneo je onovremeni veliki župan Novog Sada. Ipak, uz ovaj izuzetak, gradske ulice su i dalje nosile nazive koje nisu sadržale nikakva politička ili ideološka, tj. komemorativna obeležja.

Međutim, pojedini ikonografski elementi koji su bili vezani za ideološke premise i zvaničnu komemoraciju na prostoru Habzburške monarhije, postojali su i na danas nepostojećem monumentalnom Stubu svetog Trojstva koji se od 1781. godine nalazio na Glavnom gradskom trgu u Novom Sadu ispred katedralne Crkve Imena Marijinog. Između ostalih ikonografskih elemenata na njemu, u donjem delu stuba visokog 15 metara nalazili su se likovi iz austrijske i mađarske prošlosti. Tako su pored statue austrijskog cara, kralja Ugarske i Češke, Leopolda I, u okviru stuba postojali i kipovi mađarskih kraljeva Sv. Ištvana i Sv. Lasla. Kipovi ovih svetovnih i političkih ličnosti iz prošlosti koji su jasno naglašavali političku i ideološku dimenziju ovog stuba, bili su postavljeni uz statue Device Marije, Svetih Apostola i Velike Sv. Tereze. Pri tome se na vrhu stuba nalazila kompozicija Isusa Hrista sa krstom i Svetim Duhom simbolički predstavljenog u formi sunčevih zraka. Dakle, na Stubu sv. Trojstva koji je bio postavljen u okviru najznačajnijeg javnog prostora u gradu, bili su objedinjeni profani i sakralni elementi te je u tom smislu on predstavljao osobeni i specifičan spomenik koji je izuzev primarnog sakralnog karaktera, sadržalo i naglašene segmente političkih, odnosno ideoloških reprezentacija predstavljenih korišćenjem ličnosti iz prošlosti u sklopu kompozicije sa religijskim motivima. U tom kontekstu, Stub sv. Trojstva je predstavljao osobeni sakralno-ideološki monument kojim se naglašavala sinteza prošlosti i sadašnjosti, odnosno sakralnog i profanog aspekta kao simbola moći i svetosti vlasti Habzburške monarhije. Nakon što je Trg na kojem je predhodno postavljen ovaj stub, proširen i nakon što je poneo odonim Franc Jozef plac, celi ovaj javni prostor koji je inače predstavljao centralno mesto u gradu, dobio je dodatnu ideološku dimenziju.

Nekadašnji stub svetog Trojstva na Tgru Franca Jozefa I – Fotografija je iz 1900. godine (Izvor: wikipedia)

Na prostoru Vojnog groblja u Petrovaradinu, 1850. godine je od strane pripadnika 22. pešačkog bataljona u spomen poginulim saborcima, odnosno u spomen na stradale oficire, vojnike i plemiće tokom Revolucije 1848. i 1849. godine, podignut spomenik iznad kolektivne grobnice. Ovo monumentalno kameno spomen-obeležje izgrađeno je u formi masivnog mermernog obeliska piramidalnog oblika ukrašenog elementima poput metalnog krsta na njegovom vrhu i metalnim pločama na bočnim stranama spomenika sa natpisima na nemačkom jeziku i osobenim ikonografskim tj. heraldičkim prikazom. Natpis na jednoj od ploča svedoči o broju stradalih tokom dve revolucionarne godine pod zidinama Petrovaradinske tvrđave čiji se posmrtni ostaci nalaze u okviru ovog groblja i grobnice. Činjenica da je nakon godinu dana od ratnih zbivanja izgrađeno ovo spomen obeležje sa kolektivnom grobnicom, svedoči o onovremenim političkim tendencijama pobedničke (austrijske) strane u sukobu. Odnosno, ovaj monument koji ima naglašenu komemorativnu dimenziju, jasno ukazuje na začetke formiranja kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina. Svakako, ostaje otvoreno pitanje odnosa civilnog stanovništva prema ovom spomeniku, ali je neosporna činjenica da je ovaj monument predstavljao jasno definisano onovremeno mesto sećanja sa postojećim narativima učesnika događaja i svedoka o njemu. Generalno posmatrano, na različitim javnim prostorima na prostoru Novog Sada, od sredine devetnaestog veka počinju da se podižu krstovi, od kojih su pojedini izuzev sakralnog imali i memorijalni značaj, odnosno po svojoj koncepciji nastanka sadržali su komemorativnu dimenziju. U tom kontekstu, interesantan je krst koji se nalazio na središtu nekadašnjeg Žitnog trga, odnosno na prostoru današnjeg Trga Marije Trandafil. Njega je 1852. godine podigla Srpska pravoslavna crkva. Nakon izmeštanja Žitnog trga sa ove lokacije tridesetih godina dvadesetog veka na prostor koji i danas nosi taj odonim, mermerni krst je ostao na izvornoj lokaciji i imao je funkciju spomen-obeležija žrtvama bombardovanja Novog Sada 12. juna 1848. godine. Kasnije, odnosno nakon Drugog svetskog rata, krst je premešten na prostor Almaškog groblja i dobio je novu komemorativnu dimenziju, odnosno promenjen mu je simbolički značaj. Pored njega, interesantan je i primer tzv. Gvozdenog krsta koji je podignut 1890. godine, u znak sećanja na stradale žrtve i na bombardovanje Novog Sada 12. juna 1849. godine. Jednostavan krst od kovanog gvožđa na postamentu, podignut je na mestu stare barutane u Temerinskoj ulici. Ova dva spomen-krsta koja su sadržala komemorativnu dimenziju, odnosno koja su predstavljala specifična spomen-obeležija na najtragičniji događaj u dotadašnjoj istoriji grada, svedoče o izuzetno naglašenim onovremenim narativima građana o tragičnom događaju iz perioda Revolucije 1849. godine, kada je u intenzivnom bombardovanju mađarske revolucionarne vojske, uništeno praktično tri četvrtine Novog Sada. Takođe, s obzirom da su krstovi postavljeni iniciranjem građana ili pod institucionalnim okriljem Srpske pravoslavne crkve, tj. lokalnih pravoslavnih opština, u njihovom postavljanju moguće je sagledati i osobene institucionalne obrise afirmisanja kulture sećanja.

Monumentalno kameno spomen-obeležije posvećeno stradalim vojnicima tokom Revolucije 1848. i 1849. godine

Kada je reč o dekorativnoj plastici koja sadrži političku i ideološku dimenziju, treba pomenuti i primer medaljona Franje Rakocija koji postoji na fasadi jedne privatne prizemne kuće u Ulici Petra Drapšina čija je fasada izvedena u stilu provincijalnog neoklasicizma skromnog kvaliteta. Iako nije u pitanju objekat iz javne sfere, već privatna kuća iz devetnaestog veka koja se nalazila u vlasništvu mađarske porodice, iz njene dekoracije, odnosno iz pomenutog dekorativnog anfasnog reljefa na fasadi objekta, isčitavaju se jasne ideološke poruke vlasnika kuće koje su namenjene prolaznicima i njegovim posetiocima. Izuzev na ovom objektu, sličan medaljon postoji na fasadi još jedne zgrade u Novom Sadu a može se pretpostaviti da se nekada nalazio i na mnogim drugim objektima u gradu s obzirom da je u drugoj polovini devetnaestog veka postojala tendencija da se lik Franje Rakocija postavlja na vidljivim mestima u okviru fasada brojnih privatnih objekata etničkih Mađara koji su imali izražene nacionalističke stavove, odnosno naglašen nacionalni identitet. Lik ove ličnosti iz nacionalno percipirane mađarske istorije, imao je naglašen simbolički značaj, odnosno percipiran je kao mađarski nacionalni heroj koji je podigao ustanak protiv Habzburgovaca početkom osamnaestog veka kada se čak proglasio i za Mađarskog (Ugarskog) kralja. U tom kontekstu, ovaj medaljon predstavlja mađarski nacionalni simbol koji sadrži elemente kulture sećanja koji su u izvesnom smislu kontradiktorni sa onovremenom oficijalnom kulturom sećanja u Habzburškoj monarhiji. Ipak u kontekstu mađarskog, tj. ugarskog dela monarhije, on se svakako može sagledati u formi ,,poželjnog” simbola plasiranog od kreatora i nosilaca ideja mađarskog devetnaestovekovnog nacionalizma i političkih tendencija koje su iz njega proisticale.

Verovatno najznačajnije komemorativno spomen-obeležje i mesto sećanja u kontekstu kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina u periodu kada su se oni nalazili u sastavu Habzburške monarhije, predstavlja spomen-krst postavljen 1902. godine na Vezircu. Tzv. Krst Eugena Savojskog, podignut je na brdu Vezirac nedaleko od Petrovaradina kao spomen-obeležje u slavu pobede hriščanske vojske nad Osmanlijama u istorijski izuzetno značajnoj bici koja se odigrala 1716. godine na prostoru Petrovaradina, odnosno u okolini Petrovaradisnke tvrđave. Spomenik je podignut na inicijativu oficirskog kora Sedamdesete pešadijske regimente po nacrtima Hermana Bolea. Na postamentu spomen-krsta, koji dominira okolnim prostorom i čija ukupna visina iznosi 6,5 m, uklesana su dva natpisa na latinskom jeziku:

”Spomen u znak pobede princa Eugena vrhovnog zapovednika carske vojske protiv Turaka 5. avgusta 1716. godine.

Sakupljenoj vojsci Petrovaradina od najslobodnijeg roda crkvenih i manastirskih poglavara Austrije i Ugarske i najplemenitijim ljudima Mađarske, Hrvatske i Slavonije koji su učestvovali u bici kod Petrovaradina i pali na bojnom polju pripada ovaj spomenik. 5. avgusta 1902. godine.

Postavljanje ovog spomenika, praktično dva veka nakon odigravanja ove u evropskim okvirima značajne bitke, ukazuje na činjenicu koliko su sećanja na ovaj trijumf bila bitna za politiku i ideologiju Habzburške monarhije, odnosno koliki je značaj ovaj događaj imao u kontekstu negovanja onovremene zvanične kulture sećanja. Pored pomenutog spomen-obeležja, na Tekijama se nalazi Crkva Snežne Gospe, koja takođe u izvesnom smislu predstavlja lokaciju sećanja na pomenutu bitku. Takođe, u samostanskoj isusovačkoj Crkvi sv. Jurja u Podgrađu Petrovaradinske tvrđave, kao i u njenoj jedinstvenoj kripti, nalaze se spomen-obeležja i grobnice koje predstavljaju svedočanstva a samim tim i osobite prostore sećanja na Petrovaradinsku bitku 5. avgusta 1716. godine.

Spomen-krst na Vezircu

Ipak, kao što je već pomenuto, najvidljiviji aspekt komemoracije na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, dok su se oni nalazili u sastavu Habzburške monarhije, predstavljaju odonimi, odnosno imena javnih prostora i nazivi ulica. Međutim, iako se na osnovu istorijskih planova grada može uočiti da su oni najčešće bili ispisani na mađarskom, dosta ređe na nemačkom a tek u pojedinim slučajevima na srpskom jeziku, tek od kraja devetnaestog i u prvoj deceniji dvadesetog veka, tj. do okončanja Prvog svetskog rata, ulice dobijaju nazive po ličnostima pre svega iz mađarske, tj. ugarske prošlosti. U okviru zaoštravanja političke krize između Kraljevine Srbije i Austrougarske, odnosno nedugo pre izbijanja Velikog rata 1914. godine, Magistratu Novog Sada je od strane grupe građana predata peticija kojom se tražilo preimenovanje određenog broja ulica. Potpisnici peticije su tražili da se nove kao i sve bitnije stare ulice preimenuju na način kako bi njihovi nazivi asocirali i simbolizovali savez Austrougarske i Nemačke. Tako se između ostalih tražilo i premimenovanje Temerinske, Kisačke i Rumenačke ulice. Ipak, do preimenovanja ipak nije došlo.

Zvanična kultura sećanja tokom postojanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jogoslavije

Porazom Austrougarske u Prvom svetskom ratu i formiranjem Kraljevine SHS došlo je do ozbiljnih promena u kontekstu kulture sećanja na čitavom prostoru novostvorene države pa samim tim i na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, odnosno započeo je proces kreiranja nove kulture sećanja koja je korespondirala sa čitavim nizom novouspostavljenih ideoloških i političkih tendencija. Nakon predhodno izvršene dekomemoracije, odnosno pročiščivanjem elemenata ,,nepoželjne prošlosti” i ideoloških premisa pobeđene protivničke Austrougarske strane u ratu, stvoreni su uslovi za novu politiku zvanične komemoracije kreirane od strane novouspostavljene ideologije i vlasti Kraljevine SHS. Nakon formiranja nove države ,,troimenog naroda”, na čitavom njenom prostoru, menjaju se odonimi i nazivi javnih objekta, grade se novi koji dobijaju ideološki podobne nazive i postavljaju se spomenici sa ciljem uspostavljanja sećanja na heroizam i patnju u Velikom ratu, ali i u Balkanskim, kao i u drugim ratovima vezanim za oslobođenje Južnih Slovena od strane okupacije. Ipak, u prvoj deceniji postojanja nove države ovaj proces nije bio ravnomeran ni preterano brz, odnosno varirao je regionalno s obzirom na spektar različitih osobenih faktora koji su ga usporavali ili ubrzavali. U svakom slučaju, sećanje na žrtve i heroje Prvog svetskog, Balkanskih, ali i ostalih oslobodilačnih ratova, moglo se bez problema uspostaviti samo u pojedinim delovima novostvorene države ujedinjene od različitih, istorijski i politički posmatrano, drugačijih, odnosno kompleksnih celina. Tek od 1929. godine, kada je država ,,troimenog naroda”, prerasla barem u formalnom smislu u državu ,,jednoimenog naroda”, odnosno kada je Kraljevina SHS preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, afirmisanje kulture sećanja dobija koncizniji, vidljiv, planski i jasno određen državni pravac koji je proizilazio i korespondirao sa idejama integralnog jugoslovenstva i unitarističkim tendencijama u prvom redu monarha i vlade u Beogradu. U kontekstu ideološke propagande, na prostoru cele države, odnosno Kraljevine Jugoslavije, postavljaju se spomenici jugoslovenskim kraljevima iz srpske dinastije Karađorđević pri čemu dominiraju spomenici Petru I ,,Oslobodiocu” i Aleksandru ,,Ujedinitelju”. U periodu između 1923. i 1941. godine, Aleksandru Karađorđeviću i Petru I Karađorđeviću, podignuto je ukupno 215 različitih memorijalnih spomen-obeležija i spomenika koji su se većinom nalazili u gradskim centrima i čija je umetnička vrednost međusobno varirala. Pored spomenika vladarima, postavljaju se brojna spomen-obeležija, kao i monumentalni spomenici na mestama istorijski značajnih bitaka pre svega iz perioda Velikog, kao i iz Balkanskih ratova. Takođe, još od okončanja Prvog svetskog rata pa sve do kraja postojanja Kraljevine Jugoslavije, na prostoru čitave države postavljen je i čitav niz drugih memorijala, poput komemorativnih krstova, spomen-ploča i drugih monumenata posvećenih kako žrtvama i herojima iz minulih ratova, tako i pojedinim istorijski značajnim ličnostima iz političkog, vojnog, prosvetnog i kulturnog života jugoslovenskih naroda, odnosno etničkih grupa, čije se delovanje percipiralo kao značajno u kontekstu zagovaranja južnoslovenskog jedinstva. Odonimija i nazivi javnih institucija formiranih tokom postojanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, u potpunosti su pratili tendencije koje se uočavaju u ideološkim porukama spomeničke plastike. Ipak, bez obzira na državne pokušaje afirmisanja jedinstvene kulture sećanja, ona je u pojedinim regionima, isto kao i ideologija intergralnog jugoslovenstva, imala krajnje limitirani učinak. Odnosno, neprekidno se osećao sukob između tri vodeće nacionalne zajednice od kojih je svaka imala prilično jasno definisan nacionalni identitet sa sopstvenom kulturom sećanja, te stoga, pokušaj izgradnje nekakvog pannacionalnog kolektivnog identiteta u formi jugoslovenstva sa sopstvenim premisama kulture sećanja, nije mogao biti prihvaćen u svim regionima podjednako u okviru jednog složenog političkog subjekta kakva je bila prva Jugoslavija.

Kada je konkretno reč o kulturi sećanja u ovom periodu na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, ideološke tendencije je najadekvatnije pratiti kroz onovremenu odonimiju, kao i kroz postavljanje nekoliko spomen-obeležja, pre svega komemorativnih krstova, ali i drugih monumenata. Novoj komemoraciji, predhodio je proces dekomemoracije elemanata kulture sećanja koja se onosila na ideološke premise politički poraženog sistema čije je postojanje okončano raspadom Austrougarske nakon njenog vojnog poraza u Prvom svetskom ratu. Nakon 1918. godine, često su se u onovremenoj dnevnoj štampi u kontekstu vesti o urbanističkom preuređenju gradskih celina do kojih je dolazilo naglim širenjem Novog Sada moglo čitati o uklanjanju ostataka tzv. Crno-žute monarhije. Odnosno, na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, došlo je čak i do uklanjanja pojedinih materijalnih ostataka iz perioda Austrougarske, koji se posebno mogu pratiti u kontekstu rekomponovanja priobalnog dela Dunava, tj. kroz rušenje i preoblikovanje pojedinih delova Donjeg grada Petrovaradinske tvrđave. U jednom trenutku, čak je planirano i rušenje većeg dela kompleksa tvrđave, ali se ipak od njega odustalo prvenstveno zalaganjem pukovnika koji je bio zadužen za ovaj poduhvat.

Odonimi na teritoriji grada od 1918. godine, dobijaju nove nazive, dok se novoformiranim ulicama i novouspostavljenim državnim javnim objektima, takođe daju ideološki prihvatljiva imena. Posmatrano na opštem nivou, sudeći prema spisku gradskih ulica iz 1923. godine, od 179 postojećih ulica koliko ih je bilo na prostoru grada, dominantnoj većini su promenjeni odonimi. Takođe, pojedine gradske četvrti su preimenovane, poput npr. promene naziva nekadašnjeg „Darnjijevog naselja“ u „Adamovićevo naselje“. Ulice dobijaju imena po značajnim ličnostima iz političkog, društvenog i kulturnog života, ali i po različitim istorijski znamenitim događajima, prvenstveno iz srpske nacionalne i etničke prošlosti. Između ostalih u kontekstu kartografija javnih prostora grada pojavljuju se ulice sa sledećim nazivima: Filipa Višnjića, cara Lazara, Kraljevića Marka, vojvode Šupljikca, Laze Kostića, Skerlićeva, Patrijarha Čarnojevića, cara Dušana, Negoševa, Dositejeva itd. Određeni broj ulica dobija nazive koje asociraju na prošlost drugih južnoslovenskih naroda i etničkih grupa te se u tom smislu, ulicama daju i nazivi npr. po Ljudevitu Gaju, Banu Jelačiću i drugim. Pojedine ulice u kontekstu onovremenih slavofilskih tendencija dobijaju nazive po znamenitim ličnostima iz drugih slovenskih naroda koje su tokom prošlosti bile vezane, ali i koje nisu imale nikakvih dodirnih tačaka sa prošlošću grada. Tako se imenuju ulice po P. J. Šafariku, T. G. Masariku, dok je jedan gradski trg imenovan po Janu Kolaru. Centralne gradske ulice dobile su nazive po članovima vladajuće dinastije Karađorđević, te se u tom smislu pojavljuju odonimi poput npr. Karađoređeve ulice, Ulice kralja Petra i Ulice Kraljice Marije. Po kralju Aleksandru Karađorđeviću, imenovani su jedna centralna gradska ulica u Novom Sadu, jedna kasarna, kao i današnji kanal DTD. Preimenovan je i naziv dotadašnjeg Žitnog trga u Trg kneginje Zorke. Pojedine ulice su imenovane u kontekstu komemoracije događaja iz Velikog rata, poput npr. Kajmakčelanske ulice. Takođe, nazivi ulica su davani i prema geografskim oblastima i gradovima novoformirane države, tako su pojedine ulice nosile sledeće odonime: Vardarska, Dubrovačka, Ljubljanska, Jadranska, Beogradski kej i druge. Ipak, veliki broj ulica u sebi nije sadržao nikakva komemorativna i ideološka obeležja ili je označavao dominantan etnički sastav stanovništva koje je živelo u njima poput npr. Mađarske ulice. Iako se organizovana aktivnost u kontekstu preimenovanja ulica mogla uočiti od druge polovine dvadesetih godina dvadesetog veka, u institucionalnom smislu praksa imenovanja ulica je dobila novu dimenziju 1930. godine kada je osnovan tzv. Pododbor za nazive ulica. Posmatrano iz opšte perspektive, imenovanje ulica na prostoru Novog Sada i Petrovaradina je zavisilo od političkih. društvenih i kulturnih tendencija onovremenog političkog imaginarija koji je oscilirao između nacionalnog diskursa i ideoloških premisa integralnog jugoslovenstva.

Kada se radi o postavljanju spomenika i spomen-obeležija, interesantno je izdvojiti primere tzv. komemorativnih spomen-krstvova posvećenim žrtvama i učesnicima Prvog svetskog rata. Radi se o dva spomen-krsta, koja se danas nalaze u portama novosadskih crkava nakon što su nakon Drugog svetskog rada premešteni sa svojih izvornih lokacija.

Prvi krst je lociran u porti Almaške crkve, odnosno u crkvenom dvorištu hrama sveta Tri jerarha. Spomen-obeležije izvedeno je u formi kamenog krsta sa stepenastim postamentom na kojem sa sve četiri strane postoje natpisi. Na jednoj od dve šire strane postolja ispisano je: „Za večan spomen i pokoj duše poginulima u ratu 1914–1918“, dok su na preostale tri strane uklesani odgovarajući citati iz Biblije. Izgradnju krsta je inicirala i sprovela Srpska pravoslavna crkva u znak sećanja na stradale tokom Prvog svetskog rata, te u tom kontekstu krst ima primarnu i jasno određenu komemorativnu formu. Ova lokacija krsta je sekundarna, tj. na nju je krst premešten sa prve (izvorne) lokacije koja se nalazila na središnjem delu današnje Partizanske (nekadašnje ulice kneza Miloša) kod raskrsnice, odnosno na ćošku sa ulicom Đorđa Zličića. Izvorna lokacija na kojoj je bio postavljen spomen-krst u istorijskom delu Novog Sada koji se zove Salajka, odnosno tačnije na mestu koje je među građanima ranije bilo poznato pod toponimom ,,Kapija”, predstavljala je frekventnu lokaciju u periodu između dva svetska rata. U tom kontekstu, ova lokacija, sadržala je dimenziju ,,živog mesta sećanja”, naročito ukoliko se uzme u obzir da je spomen-krst podignut nedugo nakon okončanja Prvog svetskog rata. Takođe, ova lokacija je inače svojevremeno predstavljala i mesto okupljanja u vremenskom intervalu od okončanja Prvog svetskog rata pa sve do kraja 50-tih godina dvadesetog veka, kada je inače krst izmešten sa ove lokacije i postavljen na novu u portu Almaške crkve, gde se nalazi i danas. Odnosno, lokacija na kojoj se krst prvobitno nalazio, predstavljala je središnje mesto okupljanja i jedan od centralnih javnih prostora na Salajci budući da se radilo o širokom prostoru između dva reda kuća u čijem je središtu stajao krst. Posmatrano u ovom kontekstu, moglo bi se uslovno konstatovati, da je memorijalan karakter krsta na lokaciji na kojoj je bio primarno postavljen, zapravo imao sekundarnu dimenziju pomenutog prostora kao mesta sećanja, dok je primarno široki plato oko krsta predstavljao mesto sastajanja građana, mesto na kome se okupljala lokalna omladina, prostor na kome su se igrale tada poznate igre poput uskoč kobile, šapca lapca i drugih, kao i mesto na kome su se u jutarnjim i prepodnevnim časovima okupljali nadničari nudeći svoje usluge. Ipak, u kontekstu onovremene gradske toponimije, taj prostor je vremenom među žiteljima postao poznad kao ,,Kod Krsta”, što je činjenica koja ukazuje na to da je prostorna celina u čijem je središtu bio postavljen krst, zapravo predstavljala jednu od bitnijih tačaka onovremenog urbanog identiteta Novog Sada. U tom smislu, spomen-krst je predstavljao neku vrstu prostornog markera, što jeste u neku ruku potiskivalo njegovu inicijalnu simboličku dimenziju kao memorijala na stradale žrtve, ali u isto vreme mu je s obzirom na frekventnost same lokacije davala i na značaju. Posmatrano u takvoj perspektivi, prostor ,,Kod Krsta” je u sebi objedinjavao primarnu funkciju značajnog javnog prostora kao sastavnog dela urbanog identiteta Salajke i Novog Sada kao celine, sa daleko slabije naglašenim i sekundarnim memorijalnim karakterom ove lokacije kao mesta sećanja. Urbanističkim promenama gradske topografije, odnosno ovog dela Novog Sada, ali iz zbog ideoloških razloga vezanih za ideološke i političke idiome proklamovane nakon Drugog svetskog rata od strane KPJ, krst je kao što je pomenuto premešten u portu Almaške crkve. Tim postupkom, ali i s obzirom na sve slabije narative o Prvom svetskom ratu kako zbog vremenske distance, tako i zbog kompleksnih društvenih i političkih tendencija nakon Drugog svetskog rata, ovo spomen-obeležije, kao i ostali spomenici na prostoru grada vezani za Prvi svetski rat, prestalo je da ima značaj ,,živog mesta sećanja”. U savremenom vremenskom kontekstu, ovaj krst, kao i drugi spomen-krst koji se nalazi u porti Uspenske crkve u Novom Sadu, u značajnoj meri su iščezli iz memorije grada i nemaju značaj aktivnih mesta sećanja, ali svakako i dalje u izvesnoj meri predstavljaju lokacije oficijalne gradske komemoracije, kao i prostore bitne za lokalne crkvene opštine Srpske pravoslavne crkve u Novom Sadu.

Spomen-krst u porti Almaške crkve

Drugi spomen-krst, nalazi se u porti Uspenske crkve, u centru Novog Sada. Ovo spomen-obeležije je izrađeno u formi krsta od kovanog gvožđa postavljenog na stepenastom granitnom postamentu. Posvećeno je poginulim borcima u Prvom svetskom ratu i nalazi se u crkvenom dvorištu između hrama i zadnjeg dela zgrade Srpskog narodnog pozorišta. Sa sve četiri strane postamenta na kome se krst nalazi uklesan je tekst, pri čemu su na tri ploče ispisani adekvatni citati iz Biblije, dok je na centralnoj ploči uklesan tekst koji ukazuje na svrhu spomenika: ,,Za večni spomen i pokoj duša poginulima u ratu 1914-1918”. Današnja lokacija ovog spomen-krsta, nije originalna, budući da je na nju on premešten kasnije, dok se nekada nalazio na uglu današnje ulice Kraljevića Marka i Kisačke, ispred nekadašnje Konjičke kasarne. Prva lokacija na kojoj se ovo spomen-obeležije nalazilo, zapravo je predstavljala rubni deo Novog Sada, odnosno krst je bio postavljen na obodu Vladičanskog naselja i pored čistine koja se u gradskoj toponimiji zvala Majur. Uzimajući u obzirom činjenicu da se nalazi u strogom centru Novog Sada, ovaj spomen–krst danas predstavlja ključno mesto oficijalne gradske komemoracije vezano za Prvi svetski rat. Odnosno, povodom obeležavanja 9. novembra – Dana Novog Sada, na ovo spomen-obeležije predstavnici grada polažu vence u znak sećanja na žrtve i pobedu u Prvom svetskom ratu, odnosno u znak sećanja na dan kada je srpska vojska predvođena majorom Vojislavim Bugarskim ušla u Novi Sad, što je kasnije rezultiralo prisajedinjenjem ovih prostora Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS. Ovakva forma komemoracije je posebno dobila na značaju u poslednjih nekoliko godina, te se u tom kontekstu može konstatovati da lokacija na kojoj je danas postavljen ovaj spomen-krst, predstavlja značajno mesto sećanja i mesto oficijalne gradske komemoracije.

Spomen-krst u porti Uspenske crkve

Još jedan krst koji u sebi sadrži ideološke premise, odnosno aspekte vezane za nacionalnu kulturu sećanja, kao i za političku mitologiju, lociran je pored Temerniskog puta, sa druge strane kanala DTD. Tzv. Krst Svetog Vida, postavljen je na prostoru novoformiranog Vidovdanskog naselja čiji se nastanak vezuje za širenje grada i koje je oformljeno 1923. godine. Naziv naselju je dao novinar i publicista Dobroslav Jvđelić, onovremeni urednik novosadskog nacionalističkog lista ,,Vidovdan”. Novoformirano Vidovdansko naselje je locirano preko kanala i sa ostalim četvrtima Novog Sada je bilo povezano pokretnim mostom i tramvajskom linijom. Krst je predstavljao njegovu središnju i najbitniju tačku. Nalazio se uz glavni put koji je predstavljao putnu komunikaciju između naselja i ostatka grada. Naselje, kao i krst, imenovani su prema jednom od najznačajnijih praznika Srpske pravoslavne crkve, odnosno prema danu koji u kontekstu srpskog nacionalnog imaginarijuma predstavlja verovatno najreprenzetativniju, najpoznatiju i svakako najtraumatičniju referentnu tačku u prošlosti, budući da se na Vidovdan obeležava sećanje na Kosovsku bitku koja se odigrala 28. juna 1389. godine. Kosovski mit sa svim svojim kompleksnim segmentima nastanka i krajnje složenim viševekovnim procesom razvoja, predstavlja najsnažniji etnički, politički i nacionalni mit koji je korišćen u kontekstu nastanka modernog srpskog nacionalnog identiteta od kraja osamnaestog i tokom celog devetnaestog veka kroz čitav niz višedimenzionalnih reprezentacija. U periodu postojanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jogoslavije, on je imao izuzetno bitan značaj i maksimalno je afirmisan kako od strane najviših verskih krugova SPC, tako i od vladajuće dinastije Karađorđević i Kraljevske vlade u Beogradu. Odnosno, Vidovdan je predstavljao svenacionalni srpski praznik čiji su mitološki obrasci inkorporirani i u opšti jugoslovenski ideološki sistem te je u tom smislu predstavljao jednu od najznačajnijih referentnih tačaka onovremenog opšteg jugoslovenskog korpusa političke mitologije. Tako se Vidovdan tokom postojanja prve Jugoslavije, obeležavao svakog 28. juna ne samo liturgijama u pravoslavnim hramovima, već i svečanostima u vojnim garnizonima, kao i u svim školama. Iz ovakve percepcije o Vidovdanu, apsolutno ne čudi da je u kontekstu urbanističke regulacije nastale naglim širenjem grada, jedno novoformirano naselje na njegovom rubu naseljeno isključivo stanovnicima srpske nacionalne pripadnosti, imenovano prema Vidovdanu. Krst je izgrađen 1929. godine, odnosno nekoliko godina nakon što su onovremene gradske vlasti 1923. godine odobrile dodeljivanje parcela za izgradnju kuća na ovom prostoru. Izrađen je zalaganjem članova novoformiranog lokalnog ,,Udruženja za zaštitu od poplava i unapređenja Vidovdanskog naselja u Novom Sadu”. Krst kao i njegov postament su u celini izrađeni od kamena i oko njega se danas nalazi manja zaštitna ograda. Natpis uklesan u bokove postamenta sadrži imena članova, dobrotvora, kao i upravnog i nadzornog odbora Udruženja koje je iniciralo postavljanje krsta, datum njegovog postavljanja i tekst koji upućuje da je krst postavljen ,,u slavu svome svetitelju i zaštitniku sv. Vidu”, s obzirom da je Vidovdan predstavljao slavu Udruženja kao i celog naselja, tj. ove četvrti Novog Sada. Inače, sve do okončanja Drugog svetskog rata u neselju se zvanično obeležavao Vidovdan kao zvanična slava naselja liturgijom i drugim svečanostima. Oficijalno obeležavanje slave naselja je obnovljeno 1990. godine.

Na centralnom gradskom trgu u Novom Sadu (Trgu Slobode), odnosno u njegovom središtu, dominira monumentalni spomenik Svetozaru Miletiću, jednoj od ključnih ličnosti vezanih za političku borbu Srba, ali i ostalih Slovena u ostvarivanju njihovih osnovnih građanskih prava u Habzburškoj monarhiji. Spomenik od bronze visine oko pet metara, inače rad čuvenog vajara Ivana Meštrovića, izvorno je postavljen na ovoj lokaciji 1939. godine. Postavlanje ovog monumenta, predstavljalo je odavanje počasti i postupak državne komemoracije ličnosti koja je jedno vreme obavljala funkciju gradonačelnika Novog Sada, ali i koja je svojim delovanjem u značajnoj meri doprinela kasnijoj realizaciji decenijskih težnji srpskog naroda na prostoru Habzburške monarhije u kontekstu njihove želje za ostvarivanje pune političke i kulturne nezavisnosti. Treba pomenuti da se sa bočne strane spomenika inače nalazi zdanje nekadašnjeg lukzusnog hotela ,,Grand hotel Majer” u kome je 25. novembra 1918. godine, održana Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, koja je proglasila prisajedinjenje Bačke, Banata i Baranje Kraljevini Srbiji u čijem su sklopu ovi prostori kasnije ušla u sastav novostvorene Kraljevine SHS. U tom kontekstu, spomenik Svetozaru Miletiću sa ovim zdanjem predstavlja jedinstveno mesto sećanja koje ima naglašeni kako gradski, tako i nacionalni istorijski značaj. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, spomenik je uklonjen odlukom mađarskih okupacionih vlasti, da bi nakon oslobođenja Novog Sada 1944. godine, bio vraćen na originalnu lokaciju na novom višem i monumentalnijem postamentu izrađenom od sivog mermera. Kasnije, 1951. godine akademski vajar Pavle Radovanović, uklesao je na dve strane postamenta tekst: “Svetozar Miletić 1826 – 1901” i ,,rad Ivana Meštrovića 1939”. Danas ovaj spomenik predstavlja svojevrsnu reprezentaciju aktivne kulture sećanja spomeničkog karaktera koja ima kako gradski, tako i opštenacionalni, tj. državni značaj.

Beogradska kapija, locirana u Podgrađu (Donjem gradu) Petrovaradinske tvrđave, izuzev svoje kulturno-istorijske, odnosno fortifikaciono-arhitektonske vrednosti, sadrži i jednu posebnu dimenziju koja se odnosi na njen značaj kao mesta kolektivnog sećanja na ulazak srpske vojske u Novi Sad, 9. novembra 1918. godine. Izvorno spomen-obeležije, koje je podsećalo na značaj ovog mesta, odnosno na bitan istorijski događaj koji se na njemu odigrao, postavljeno je 1938. godine povodom dvadesetogodišnjice ulaska srpske vojske u Petrovaradin i Novi Sad. Sam čin postavljanja spomen-ploče treba sagledati u kontekstu onovremenih političkih tendencija negovanja oficijalne kulture sećanja Kraljevine Jugoslavije, odnosno u okviru složenih ideoloških i političkih konstelacija, ali svakako i naglašenih senzitiva a time i živih sećanja dominantne većine građana Novog Sada. Sadržaj postavljene spomen-ploče je na realistički način ukazivao na događaj koji se na toj lokaciji odigrao, odnosno ploča je u svojstvu specifičnog medijuma kroz adekvatan reljefni prikaz i jasan natpis, nedvosmisleno posmatračima ukazivala na izraženu istorijsku bitnost i značaj lokacije. Reljef na ploči prikazivao je ulazak srpske vojske u Novi Sad, dok se ispod prikaza figura vojnika, civila i konja, nalazio natpis kojim je bila objašnjena simbolika teme reljefnog prikaza spomen-ploče, odnosno suština istorijskog značaj lokacije:

„Devetog novembra 1918. godine, za vreme vladavine kralja Petra I Velikog oslobodioca, a pod vrhovnom komandom prestolonaslednika Regenta Aleksandra, kroz ovu kapiju prođoše prvi odredi pobedonosne srpske vojske, donoseći slobodu Vojvodini.“

Beogradska kapija sa spomen-pločom u Podgrađu Petrovaradinske tvrđave

Izvorna spomen-ploča bila je izrađena od bronze u tehnici visokog tj. alto-reljefa i imala je monumentalne dimenzije 3,2 x 1,5 metra. Ploča je bila rad umetnika Karela Baranjija i Zlate Markov Baranji. Izbor lokacije koja je određena za postavljanje ovog spomen-obeležija, izuzev istorijskih tj. praktičnih, takođe sadrži nekoliko simboličkih elemenata. Postavljanje spomen-ploče na najfrekventniju kapiju fortifikacije Petrovaradinske tvrđave koja je pripadala suprotnoj, tj. protivničkoj poraženoj strani u Prvom svetskom ratu u smislu simboličke poruke, više je nego evidentno. Naime, tvrđava je po svom karakteru predstavljala simbol vojne moći i represivnog aparata protivničke strane u ratu, te je u tom kontekstu njeno zauzimanje izuzev nedvosmislenog praktičnog imalo i jasan simbolički značaj. U tom smislu, sam ulazak kroz kapiju fortifikacije (kapiju grada) pobedničke srpske vojske, sadrži nedvosmislenu poruku trijumfa i savlađivanja tj. prebrođivanja prepreke. Pored toga, put koji vodi ispod kapije u trenutku postavljanja spomen obeležija, predstavljao je glavnu putnu transferzalu između Beograda i Novog Sada zbog čega je uostalom srpska vojska 1918. godine upravo prateći njegov pravac u Novi Sad ušla kroz Beogradsku kapiju. S obzirom na frekvenciju saobraćaja na ovoj glavnoj putnoj transferzali i uzimajući u obzir da je spomen-ploča bila postavljena na gornjem delu, tj. na zabatu Beogradske kapije sa strane okrenute ka Sremskim Karlovcima, jasno je da je bila izuzetno lako uočljiva svakome ko je prolazio ovim putem. Ujedno, položaj ploče postavljene na centralnom delu barokne kapije na simboličan način je ukazivalo na vezu između dva grada, odnosno na jedinstvo Kraljevine Srbije sa prisajedinjenim teritorijama. Izvorno spomen obeleje je uništeno nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije od strane ustaškog režima NDH a obnovljeno je 2013. godine.

Spomen-ploča na zabatu Beogradske kapije u Podgrađu Petrovaradinske tvrđave

Na prostoru Petrovaradina, takođe su izgrađena i dva spomen-obeležija na mestima stradanja civila tokom Prvog svetskog rata, odnosno na mestima na kojima su austrougarske vlasti streljale zarobljene civile 1914. godine. Postavljanje oba spomenika, iniciralo je Sokolsko društvo Petrovaradin u sklupu svojih aktivnosti vezanih za afirmisanje i negovanje kulture sećanja koje je inače intenzivno sprovodilo.

Prvo spomen-obeležije, locirano je u jugoistočnom delu kompleksa Gornjeg grada Petrovaradinske tvrđave, odnosno u blizini tzv. Donjeg platoa u šancu sa leve strane kod Kumunikacione kapije. Ono predstavlja mesto kolektivnog sećanja koje je vezano za događaje koji su se odigrali u prvim mesecima Prvog svetskog rata, odnosno tokom septembra 1914. godine. Na pomenutoj lokaciji, austrougarske vlasti su streljale devet osoba iz Beške, Sremskih Karlovaca i Vojke. Ovaj događaj se odigrao u septembru 1914. godine kao čin ,,odmazde”, nakon prodora delova srpske Prve armije u Srem posle Cerske bitke. Streljane žrtve su bili civili, koje su prvo privedene kao taoci a koje su nedugo zatim pogubljene na ovoj lokaciji gde su i pokopane. Posmrtni ostaci streljanih civilnih žrtava su sa ove lokacije preneseni u njihova mesta boravišta, odnosno u mesta odakle su poticali 1922. godine. Među streljanim civilima su bili jedan krojač, jedan građevinar, jedna akademska slikarka, jedno svešteno lice, dva posednika, jedan opštinski službenik i dva studenta. Na ovoj lokaciji je u znak sećanja, 1934. godine izgrađeno spomen-obeležije od kamena i granita sa mermernom tablom na kojoj su navedena imena streljanih žrtava kao i njihova zanimanja. Iznad mermerne ploče sagrađena je neka vrste nastrešnice, iznad koje je uz bedem postavljen reljefni krst. Donji deo spomen-obeležja predstavlja granitnu površinu, dodatno flanktiranu gvozdenim lancima i granitnim elementima, koja se zapravo nadovezuje, odnosno koja se nalazi ispred frontalnog dela spomenika, tj. ispod mermerne ploče sa imenima žrtava.

Spomenik na prostoru Gornjeg grada Petrovaradinske tvrđave posvećen streljanim civilima

Drugi spomenik izveden je u formi kamenog obeliska i danas se nalazi na ivici nasipa pruge Novi Sad – Beograd (Budimpešta-Beograd), odnosno u neposrednoj blizini terena FK Petrovaradin. On predstavlja mesto sećanja na civilne žrtve iz Batajnice koje su austrougarske vlasti streljale u blizini ove lokacije 17. septembra 1914. godine. Sam čin streljanja, isto kao i u slučaju mesta sećanja lociranog na Gornjem gradu Petrovaradinske tvrđave, predstavljao je čin ,,odmazde” nakon prodora delova srpske Prve armije u Srem posle njene pobede u Cerskoj bici 1914. godine. Streljano je jedanaest mladića čiji su posmrtni ostaci dan nakon streljanja u prisustvu njihovih porodica pokopani u masovnu grobnicu iznad koje je dvadeset godina kasnije izgrađen prvi (originalni) spomenik. Treba napomenuti da su austougarske vlasti nakon povlačenja srpske vojske iz Srema, značajan broj građana Batajnice deportovali stočnim vagonima u Petrovaradin, gde ih je pomenutih jedanaestoro streljano, dok je zatim veliki broj građana Batajnice i okolnih mesta iz Srema, deportovan u osječki logor u kome su ostali praktično do kraja Prvog svetskog rata. Procenjuje se da su austrougarske vlasti u znak odmazde uhapsile i deportovale u logore preko 2000 osoba. Na mestu na kome se nalazila grobnica sa ostacima streljanih žrtava, 1934. godine, dve decenije od tragičnih događaja, Sokolsko društvo Petrovaradin čiji su članovi uspeli da pronađu lokaciju masovne grobnice, iniciralo je postavljanje spomenika koji je finansiran sredstvima tadašnjeg gradonačelnika Novog Sada Branislava Borote. Izvorno spomen-obeležije je predstavljalo nekoliko metara visoku pravilno oblikovanu humku na čijem se vrhu nalazio spomenik u obliku granitnog obeliska sa ispisanim imenima žrtava. Zahvaljujući prilično upadljivim gabaritima uzdignute humke spomenik je dominirao okolinom, posebno zbog toga što se nalazio na čistini, odnosno na rubu Petrovaradina.

Spomenik streljanim civilima u blizini terena FK Petrovaradin

Značaj negovanja kulture sećanja, izuzev u kontekstu postavljanja dva pomenuta spomen-obeležija, članovi Sokolskog društva Petrovaradin potvrdili su i postavljanjem spomen-ploče na fasadi zgrade Sokolskog društva u Petrovaradinu sa imenima 37 žrtava koje su austrougarske vlasti streljale u okolini Petrovaradina. Takođe, članovi sokolskog udruženja, 1934. godine podneli su i predlog da se jedna ulica u Petrovaradinu preimenuje u Ulicu narodnih mučenika. Svi ovi praktični postupci i akcije lokalnog sokolskog udruženja, izuzev u kontekstu entuzijazma njihovih najistaknutijih članova, korespondiraju sa osnovnim generalnim idejama sokolskog pokreta u celini. U kontekstu tih ideja, obe lokacije stradanja na prostoru Petrovaradina imale su poseban značaj kao neke vrste ,,martirijuma”, odnosno ,,svetilišta palih žrtava” za ideje koje su pokret i lokalno udruženje baštinili u periodu između dva svetska rata. Sokolari su, kao što je pomenuto, izuzetan značaj posvećivali negovanju kulture sećanja na stradanje svih Slovena u prošlosti, što je primarno proisticalo iz naglašenog pacifističkog i rodoljubivog karaktera samog pokreta a delimično i iz slavofilskih tendencija koje su pripadnici ovog pokreta propagirali. Oba navedena spomen-obeležija, kao i spomen-ploča na fasadi Sokolskog doma u Petrovaradinu, postavljeni su u sklopu obeležavanja dvadesetogodišnjice pomenutih tragičnih događaja. Treba naglasiti da inicijalni kontekst postavljanja ova dva spomenika, izuzev pomenutih složenih onovremenih političkih i društvenih tendencija, sadrži još jednu dodatnu dimenziju. Ona se tiče tada još uvek naglašenih narativa o tragičnim događajima, koji su u značajnoj meri proizilazili iz činjenice što su oba spomen-obeležija izgrađena u relativno kratkoj vremenskoj distanci koja je protekla od trenutka pogubljenja žrtava na pomenutim lokacijama do momenta obeležavanja tih lokacija kao mesta stradanja i komemoracije. Zapravo, u trenutku postavljanja ovih memorijala, još uvek su bili živi brojni savremenici pa i svedoci tragičnih događaja koji su se na tim lokacijama odigrali pre dvadesetak godina. Takođe, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da su u periodu postavljanja ovih spomen-obeležija sasvim sigurno bili prilično naglašeni i porodični narativi rođaka i prijatelja žrtava, kao i narativi formirani u lokalnim zajednicama iz kojih su žrtve poticale. Opšte posmatrano, postavljanje ovih spomenika treba posmatrati u sferi tradicija sokolskog pokreta, ali i u domenu tadašnjih složenih političkih i društvenih konstelacija koje su proklamovane od strane zvanične politike, tj u sferi propagande vezane za ideje integralnog jugoslovenstva koje su u datom trenutku afirmisale vodeće političke strukture Kraljevine Jugoslavije. Odnosno, zvanična politika Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije, afirmisala je kulturu sećanja vezanu za događaje iz Velikog rata u kontekstu sklopa ideoloških tendencija vezanih za propagiranje ideologije integralnog jugoslovenstva. U skladu sa kompleksnim političkim, ideološkim i društvenim tendencijama, kao i sa idejama sokolskog pokreta, stradali na ovim lokacijima, predstavljeni kao žrtve za „oslobođenje i ujedinjenje Jugoslovena“, kako je to istaknuto u sadržaju teksta mermerne ploče na spomen-obeležiju koje se nalazi na Petrovaradinskoj tvrđavi. Takođe, natpis koji se nalazi na spomeniku lociranom kod stadiona FK Petrovaradin upućuje posmatrača na istaknuti memorijalni karakter lokacije kao i na martirstvo stradalih:

“Ovde su 17. sept. 1914. god. streljani i ovde leže kosti narodnih mučenika iz Batajnice (…) Svetla su njihova imena”

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu i nakon formiranja Nezavisne države Hrvatske (NDH), odnosno nakon što je područije Srema priključeno ovoj satelitskoj kvazipolitičkoj tvorevini, ustaški režim je u sklopu svoje kampanje dekomemoracije, kulturocida i ,,čišćenja” elemenata ,,neželjene prošlosti”, oštetio ili uništio sva predhodno navedena spomen-obeležija vezana za događaje iz Prvog svetskog rata koja su postojala na prostoru Petrovaradina. Detaljnije o ideološkim motivima koji su doveli do njihove destrukcije, kao i o kasnijoj njihovoj obnovi, biće ukazano u nastavku teksta.

U sklopu kompleksa Vojnog groblja u Petrovaradinu, kao i na Uspenskom groblju u Novom Sadu, danas postoje dva izuzetno slična spomen-obeležija u formi ruskog pravoslavnog osmokrakog krsta koja su posvećena preminulim ruskim vojnicima zarobljenim u Prvom svetskom ratu. Kameni spomen-krst na postamentu čiji je deo stilizovan na način da asocira na oblik tenkovske granate koji je lociran na groblju Trandžament u Petrovaradinu, izgrađen je na lokaciji grobnice u kojoj se nalaze ostaci 96 vojnika ruske vojske koji su period od zarobljavanja pa do svoje smrti proveli u austougarskim logorima. Većina žrtava je u jednom periodu bila smeštena u improvizovane logorske barake na staroj novosadskoj železničkoj stanici i preminula je od posledica ranjavanja, kao i od posledica bolesti zadobijenih zbog neadekvatnih životnih uslova u logoru. Iako danas praktično ne postoji nikakvo sećanje na tragično stradale ruske zarobljenike, u periodu između dva svetska rata pripadnici Bele emigracije koji su se nakon Oktobarske revolucije nastanili u Novom Sadu su kroz delovanje novosadskog ogranka Ruske matice ovim lokacijama pridavali poseban značaj. O tome svedoči i činjenica da je postojala inicijativa da se sagradi ruska spomen-crkva Blagopočivšem kralju Aleksandru I Ujedinitelju na uglu Futoške i Ulice Braće Ribnikar u čijoj bi kripti bili pohranjeni zemni ostaci 204 ruska vojna zarobljenika koji su između 1915. i 1918. godine preminuli u Novom Sadu. Iako su sredstva za gradnju hrama bila obezbeđena, izbijanje Drugog svetskog rata i kasnije političke konstelacije su zauvek zaustavile realizaciju ovog plana. Ruski zarobljenici koji su u Novom Sadu preminuli od iscrpljenosti i različitih zaraznih bolesti koje su izbijale zbog izuzetno loših higijenskih uslova koji su vladali u logoru u kome su bili stacionirani, najvećim delom su od strane austrougarske vojske bili zarobljeni na Galicijskom frontu. Spomenik na Vojnom groblju na Trandžamentu i identično spomen-obeležije koje je iste 1929. godine postavljeno na Uspenskom groblju u Novom Sadu, izgrađena su sredstvima ruske Bele emigracije, odnosno novosadskog ogranka kulturno prosvetnog udruženja ,,Ruska matica” 1929. godine i njihov arhitekta je bio Georgij Nikolajevič Šreter. Izvorni oblici ovih spomenika su bili nešto drugačiji od današnjih rekonstruisanih spomen-obeležija. Odnosno, izvorno su se na masivnim stepenastim kamenim postoljima uzdizali drugi manji postamenti načinjeni od po četiri originalne gvozdene topovske granate koje su bile umetnute u vertikalna kamena ležišta i iznad kojih su se nalazili veliki i vitki osmougaoni. tj. tzv. ruski krstovi. Na donjim kvadratnim postoljima spomenika, sa sve četiri strane nalazile su se po četiri bele mermerne ploče. Na frontalnim pločama je na ruskom jeziku bio ispisan tekst: ,,Ruskim vojnicima, ovde umrlim u zarobljeništvu 1915 – 1918. g. – Ruska matica 1929 g.”. Nakon Drugog svetskog rata, veći deo od preko 2000 Rusa koji se naselio u Novi Sad nakon Oktobarske revolucije je nakon uspostavljanja komunističkog režima u tadašnjoj FNRJ emigrirao na Zapad. Odlazak većine pripadnika ruske zajednice, novouspostavljene političke i društvene okolnosti, kao i čitav korpus drugih faktora, uzrokovali su da ova dva spomen-obeležija vremenom skoro u potpunosti propadnu. Odnosno, tokom sedamdeseth godina dvadesetog veka, oba spomenika su skoro u potpunosti bila devastirana. Devedesetih godina spomenik na Uspenskom groblju je delimično obnovljen od srušenih ostataka, dok je dodatno rekonstruisan od strane Ruske matice 2006. godine. Ipak, današnji izgled nije isti kao originalan, s obzirom da je spomenik znatno niži, bez dodatnih postolja u koja su izvorno bile umetnute topovske granate. Drugi krst, koji se nalazi na Trandžamentu takođe je obnovljen 2013. godine uz ponovno osveštavanje. Njegov današnji izgled više liči originalnim spomen-obeležjima nego onaj na Uspenskom groblju. Renoviranjem ova dva spomenika, ona su u formalnom i komemorativnom smislu iznova postala deo kolektivne memorije grada, ali s obzirom na vremensku distancu, kao i na nacionalnu pripadnost stradalih, nije moguće govoriti o postojećim narativima građana o ove dve lokacije.

Kameni spomen-krst posvećen preminulim ruskim vojnicima zarobljenim u Prvom svetskom ratu

Na kraju, u kontekstu postojećih elemenata kulture sećanja vezanih za komemoraciju žrtava iz Prvog svetskog rata koja je bila naglašena tokom postojanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, treba pomenuti i jedan atipičan primer koji se nije odnosio na zvaničnu državnu politiku afirmisanja kulture sećanja, već je vezan za jevrejsku etničku zajednicu koja je živela na prostoru Novog Sada. Naime, na jednom od unutrašnjih zidova kapele koja se nalazi u sklopu Jevrejskog groblja u Novom Sadu, postavljena je mermerna ploča sa imenima sahranjenih vojnika u Prvom svetskom ratu koji su služili u Austrougarskoj vojsci, kao i sa imenima preminulih ruskih zarobljenika jevrejske nacionalne pripadnosti. Ovaj primer je interesantan ne samo iz aspekta negovanja sopstvene kulture sećanja jevrejskih stanovnika Novog Sada, već i u kontekstu toga što je etnička pripadnost poginulih i preminulih vojnika jevrejske nacionalne pripadnosti istaknuta na prvo mesto u kontekstu natpisa na ovoj komemorativnoj ploči, odnosno što se na ploči nalaze zajedno imena vojnika koji su se borili na suprostavljenim stranama u Prvom svetskom ratu.

Proces dekomemoracije i pojedini elementi kulture sećanja tokom Drugog svetskog rata

Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine, došlo je do drastičnih promena u kontekstu kulture sećanja i komemoracije kakva je postojala tokom prve Jugoslavije. Odnosno, na prostoru Novog Sada i Petrovaradina ne samo da je izvršena temeljna dekomemoracija u kontekstu promena naziva ulica i javnih institucija, nego su i fizički uklonjena, odnosno uništena pojedina spomen-obeležja koja su od okupatorskih vlasti percipirana sa krajnje antagonističkih pozicija. Tokom perioda okupacije, prostor Srema se nalazio u sklopu tzv. Nezavisne države Hrvatske, dok je Bačka sa Novim Sadom bila pod okupacijom Hortijeve Mađarske. Upravo se zbog toga i proces dekomemoracije razlikovao po intenzitetu, ali je suštinski imao isti cilj i ishodište koje se reprezentovalo u zatiranju stare i formiranju nove kulture sećanja i ideologije. Ipak, treba napomenuti da je proces ,,pročišćivanja” neželjenih monumenata imao daleko drastičnije razmere u Petrovaradinu, nego na prostoru Novog Sada.

Kao što je već istaknuto, sa centralnog gradskog trga u Novom Sadu uklonjen je monumentalni spomenik Svetozaru Miletiću, ali uklanjanje nije podrazumevalo i njegovu destrukciju. Promenu ideološkog obrasca a u sklopu njega i kulture sećanja na prostoru Novog Sada najbolje je moguće pratiti u kontekstu temeljne promene odonimije i naziva javnih prostora i državnih institucija, tj. u okviru potpune dekomemoracije segmenata predhodnog ideološkog sistema Kraljevine Jugoslavije i formiranja novih nacionalističkih i iredentistički motivisanih velikomađarskih tendencija. Promene u kontekstu odonimije podrazumevale su skidanje tabli sa nazivima ulica na srpskom jeziku i postavljanje novih koje su nosile nove nazive ispisane na mađarskom jeziku. Odmah nakon okupacije, pojedinim ulicama su vraćeni nazivi koje su imale do 1918. godine, te se u tom kontekstu u zavisnosti iz koje se vizure posmatra, ova praksa može percipirati i kao ponovna komemoracija. Međutim, najveći broj ulica na prostoru Novog Sada je dobio potpuno nove, ideološki adekvatne nazive za onovremene političke i propagandne težnje fašističke Mađarske. Tako je veliki broj novih odonima naglašavao savez Mađarske sa nacionalsocijalističkom Nemačkom i fašističkom Italijom. Ova težnja se najbolje reprezentovala kroz nazive dve centralne gradske ulice koje su imenovane po političkim vođama fašističke Italije, Benitu Musoliniju i nacionalsocijalističke Nemačke, Adolfu Hitleru. Od 311 ulica Novog Sada koje su postojale u gradu između 1941. i 1945. godine, samo jedna je zadržala stari naziv, dok su sve ostale dobile nove pomađarene odonime. Generalno posmatrano, celokupna gradska toponomastika imenovana je na način kako bi reprezentovala naglašenu mađarsku etničku konotaciju.

Slična tendencija je uočena i na prostoru Petrovaradina, gde su ulice imenovane u skladu sa ideološkim premisama tzv. Nezavisne države Hrvatske. Međutim, za razliku od Novog Sada u kojem okupacione vlasti, sa izuzetkom spomenika Svetozaru Miletiću i pojedinih državnih heraldičkih prikaza na fasadama, nisu sprovele praksu fizičkog uklanjanja spomen-obeležja koje su se odnosile na komemoraciju žrtava iz Prvog svetskog rata poput dva pomenuta spomen-krsta koja se danas nalaze u portama Almaške i Uspenske crkve, vlasti Nezavisne države Hrvatske su na prostoru Petrovaradina odmah nekoliko dana nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i nakon što je Srem odlukom nacionalsocijalističke Nemačke priključen ovoj kvazipolitičkoj tvorevini, pristupile temeljnom čišćenju materijalnih ostataka ,,neželjene prošlosti”. U tom kontekstu sva spomen-obeležja koja su asocirala na Prvi svetski rat na prostoru Petrovaradina su teško oštećena, uništena ili uklonjena sa javnih prostora.

Već 11. aprila, pripadnici ustaškog režima su uklonili a potom i u potpunosti uništili reljefnu spomen-ploču koja se nalazila na zabatu Beogradske kapije. Postupak uništavanja ovog spomen-obeležja se u izvesnom smislu može percipirti kao sistematsko brisanje memorije i forma kulturocida. Zapravo, čin uklanjanja i uništavanja ovog obeležja imao je priličan simbolički značaj za nosioce ekstremno šovinističkih, antisrpskih, rasističkih i ksenofobnih ideja koje su karakterisale ustašku ideologiju. Ovo spomen obeležje se po svojoj sadržinskoj koncepciji baziralo na negovanje sećanja na značajan događaj na kraju Prvog svetskog rata koji je predhodio odluci o prisajedinjenju Banata, Bačke, Baranje i Srema, Kraljevini Srbiji, odnosno Kraljevini SHS. Kao takvo, ono se nije uklapalo u ideološke koncepcije koje je totalitarno nametala NDH. Nosioci i sledbenici ideja NDH su inače sistematski, intenzivno i temeljno uništavali materijalna svedočanstava vezana za prošlost Srba, kao i memorijale koji su bili vezani za ideju jugoslovenstva. U tom smislu, devastacija spomen-ploče na Beogradskoj kapiji predstavlja samo jedan od primera prakse ,,brisanja sećanja”, odnosno agresivnog postupka dekomemoracije i razaranja elemenata bitnih za ideološke premise Kraljevine Jugoslavije, ali i za prošlost Srba. Postupak fizičkog uklanjanja i uništvanja spomen-ploče, može se označiti terminom memoricida. Treba pomenuti da se tabla na Beogradskoj kapiji, zbog njenog naglašenog simboličkog značaja koji je asocirao na trijumf srpske vojske i pobedu u Prvom svetskom ratu, našla prva na udaru. Nakon nje, pristupilo se i uništavanju dva pomenuta spomen-obeležja koji su predstavljali mesta komemoracije na stradanje civila 1914. godine, na čiji nastanak je ukazano u predhodnom delu teksta.

Čin destrukcije spomenenika lociranog kod današnjeg stadiona FK Petrovaradin bio je temeljan, odnosno zbrisan je svaki trag postojanja ovog monumenta. Najpre je u potpunosti poravnata humka, dok je kameni obelisk u značajnoj meri oštećen mehaničkim predmetima nakon čega je zatrpan zemljom nedaleko od izvorne lokacije na kojoj je stajao. Ovim postupkom, zbrisan je praktično svaki trag postojanja ovog obeležja. Kameni obelisk je, kao što je više puta istaknuto, imao isključivo komemorativni značaj, odnosno predstavljao je mesto sećanja i oficijalne komemoracije. Međutim bez obzira na njegovu simboličku formu, temeljno je zbrisan poput reljefne ploče na Beogradskoj kapiji koja je imala drugačiji, jasno naglašen trijumfalni simbolički značaj, zbog čega je uostalom i uništena prva praktično odmah nakon što je područije Srema pripojeno genocidnom kvazipolitičkom subjektu Nezavisne države Hrvatske, uspostavljenom pod patronatom Trećeg rajha.

Spomen-obeležje koje se nalazi kod Komunikacione kapije na Petrovaradinskoj tvrđavi, ipak je doživelo malo drugačiju sudbinu, odnosno nije u potpunosti uništeno, iako je odluka o njegovom temeljnom razaranju donesena od strane nosilaca ustaškog pokreta. Kako bi se što potpunije uklonilo ovo spomen-obeležje angažovan je građevinski tehničar Drk Antun, koji je pak, izlažući se visokom riziku sa svojim pomoćnicima samostalno doneo odluku da na spomeniku zamalteriše samo spomen-ploču, kao i krst iznad, dok ostatak konstrukcije spomenika nije uništio. Tim činom, spomen-obeležje je zapravo većim delom sačuvano od potpune destrukcije.

Nakon oslobođena i okončanja Drugog svetskog rata, izuzev ponovnog postavljanja spomenika Svetozaru Miletiću u centru Novog Sada, nakon izvesnog vremena obnovljena su i spomen-obeležija streljanim civilnim žrtvama u Petrovaradinu. Ipak, dok je spomen-obeležiju na Petrovaradinskoj tvrđavi skoro u potpunosti vraćen izvorni oblik, spomenik kod današnjeg stadiona FK Petrovaradin je dislociran i rekonstruisan je na drugačiji način koji je odudarao od izvornog izgleda monumenta. Odnosno, ovaj spomenik je postavljen na drugoj lokaciji, neposredno pored pružnog nasipa, čime je postao izuzetno teško uočljiv i ujedno izložen uticaju devastirajućih faktora proizašlih iz frekventnog železničkog saobraćaja. Promena lokacije spomen-obeležija prilikom njegove obnove nakon Drugog svetskog rata može se tumačiti opštim trendom marginalizovanja mesta sećanja iz Prvog svetskog rata i njihovog ideološkog potiskivanja od strane komunističkog režima u odnosu na spomenike i lokacije vezane za događaje iz Narodnooslobodilačke borbe, odnosno iz perioda Drugog svetskog rata. U skladu sa ovakvom politikom, ovaj spomenik je vremenom skoro u potpunosti zapušten i zarastao u korov, te je praktično bio zaboravljen ukoliko se izuzmeme činjenica da je ipak povremeno na njega polagan venac od strane delegacije SUBNOR-a. Generalno posmatrano, izuzev zbog sve veće vremenske distance, živi narativi o ovoj lokaciji kao mestu sećanja su vremenom slabili i zbog drugih faktora, poput demografskih promena dela stanovništva nakon Drugog svetskog rata i još bitnije, zbog gašenja delovanja Sokolskog pokreta koje je bilo glavni institucionalni nosilac negovanja kulture sećanja na ovu lokaciju. Svakako, najznačajniji uticaj drastičnog slabljenja narativa o ovoj lokaciji kao o mestu sećanja i stradalištu, ipak predstavlja pomenuti odnos KPJ prema spomenicima iz Prvog svetskog rata, koji je postojao tokom više od četiri decenije dominirajućih ideoloških premisa komunističkog režima. Treba svakako obratiti i pažnju na možda krucijalnu činjenicu, da je lokacija na kojoj je nakon Drugog svetskog rata ponovo postavljen obelisk, krajnje skrajnuta i praktično nevidljiva, budući da pored nje čak ne prolazi ni jedan put, odnosno s obzirom da se nalazi na rubu pružnog nasipa okružena grmljem i gustim rastinjem. U tom kontekstu, ovo spomen-obeležije je vremenom praktično iščezlo iz kolektivne memorije grada za razliku od spomen-obeležija kod Komunikacione kapije koje je opstalo kao mesto komemoracije upravo zahvaljujući kulturno-istorijskim specifičnostima i pre svega, turističkom značaju lokacije na kome se nalazi. Odnosno, spomen-obeležije na Petrovaradinskoj tvrđavi je – za razliku od spomenika lociranog kod stadiona FK Petrovaradin koje je samo delimično obnovljeno i vremenom potpuno zaboravljeno ili reljefne ploče na Beogradskoj kapiji koja je bila krajnje nepodobna za ideološke idiome KPJ pa nije obnovljena – u izvesnoj meri ostalo ,,prisutno” u kontekstu kolektivnog sećanja i memorije grada. Svakako, isključivi razlog za to predstavlja činjenica što je locirano u sklopu izuzetno značajnog i frekventnog turističkog i spomeničkog kompleksa grada. Međutim, čak i uprkos tome vremenom je, izloženo delovanju vremenskih uslova i prirodnih faktora, u određenoj meri propalo s obzirom da su narativi o njemu, kao i o monumentu kod pružnog nasipa, vremenom u potpunosti izčezli. U sklopu obeležavanja jednog veka od početka Prvog svetskog rata, odnosno stogodišnjice od tragičnih događaja koje su se na ovoj lokaciji odigrali, tokom 2014. godine, spomen-obeležije je rekonstruisano, odnosno očišćeno je od patine kao i deo okolnog bedema uz koji je postavljeno. Postupak njegove najnovije obnove se simbolički svakako može percipirati u kontekstu tendencija gradskih vlasti vezanih za negovanje kulture sećanja koja se uočavaju u poslednjih nekoliko godina. Za razliku od njega, drugi spomenik kod stadiona FK Petrovaradin, vremenom je postao praktično ,,zaboravljeno mesto sećanja”. Argument za ovakvu konstatciju predstavlja činjenica da je do 2013. godine ovo spomen-obeležje bilo u potpunosti zapušteno, kao i da je najveći broj građana Novog Sada za njega saznao tek nakon što su mediji izvestili kako je jedna politička organizacija iz Novog Sada verovatno iz svojih ideoloških pobuda, ali još više iz želje za specifičnom vrstom medijske promocije, obnovila ovaj spomenik i uredila lokaciju na kojoj se on nalazi. Godinu dana kasnije, ista organizacija je zasadila i jedanaest stabala koji simbolišu jedanaest žrtvava čime je ovoj lokaciji dodatno pridodat simbolički značaj kao mestu sećanja. Svakako, postupak obnavljanja ovog spomenika se simbolički takođe može percipirati i u kontekstu tendencija gradskih vlasti vezanih za negovanje kulture sećanja koja se uočavaju u poslednjih nekoliko godina, kao i u kontekstu jednog veka od tragičnih događaja na koje ovo mesto sećanja upućuje. U tom smislu, može se konstatovati da danas ova lokacija opet predstavlja, svakako u limitiranim okvirima, lokaciju oficijalne (institucionalne) gradske komemoracije, ali ona je činjenično i dalje ostala potpuno nepoznata za dominantnu većinu građana Novog Sada i Petrovaradina.

Za razliku od pomenutih monumenata, kao što je istaknuto, reljef na Beogradskoj kapiji nije obnovljen sve do 2013. godine na šta će biti ukazano u okviru poslednjeg dela ovog teksta koji se tiče savremenih tendencija u kontekstu zvanične kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina.

Ideološka pozadina zvanične kulture sećanja tokom postojanja FNRJ i SFRJ

Nakon okončanja Drugog svetskog rata i konsolidovanja Federativne Narodne Republike Jugoslavije, otklonjeni su svi ideološki elementi nastali tokom perioda okupacije. U tom smislu, izvršena je i dekomemoracija, odnosno potpuno brisanje svih materijalnih svedočanstava ideoloških elemenata nastalih u vreme okupacije. Međutim, pored toga su uklonjeni ili izmenjeni i svi aspekti kulture sećanja koji su se odnosili na monarhistički i politički sistem Kraljevine Jugoslavije koji su uspeli da opstanu tokom perioda okupacije. Diskreditacija i dekonstrukcija srpske i jugoslovenske monarhije je u tom smislu bila temeljna i neophodna kako bi se stvorio prostor za potpuno novi i drugačiji ideološki sistem sa sopstvenom politikom komemoracije i drugačijom zvaničnom kulturom sećanja. Novouspostavljenom komunističkom režimu bio je neophodan čvrsti integrativni faktor za plasiranje njihove propagande i promovisanje sopstvenih ideoloških premisa. U postizanju legitimiteta sopstvene vladavine, nove vlasti su prema svojim potrebama reinterpretirale čitav fundus tendencija i nasleđa iz nacionalnih prošlosti južnoslovenskih naroda i etničkih zajednica koje su živele na prostoru nove države. Modifikacija u kontekstu interpretacije prošlosti odvijala se u korelaciji političkog korpusa komunističke ideologije. U tom kontekstu, kao glavni integrativni elemenat u formiranju propagande i nove zvanične, tj. državne kulture sećanja, uspostavljeni su novi politički mitovi, pri čemu je krucijalnu ulogu imala mitizacija oružane narodnosolobodilačke partizanske borbe protiv okupatora, ali i mit o klasnom neprijatelju. Uspostavljanje ovakvih ideoloških premisa zahtevalo je korišćenje starijih tendencija iz kulturnog i umetničkog nasleđa. Tako su se u stvaranju nove kulture sećanja, nosioci komunističkog režima između ostalog koristili kako nasleđem emancipatorskih pokreta južnoslovenskih naroda tokom devetnaestog i dvadesetog veka, tako i pojedinim elementima koje su crpeli iz klasičnih dela o klasnoj borbi radničke klase.

Nova jugoslovenska država je tokom svog postojanja ispoljila izuzetno visok stepen posvećenosti u podizanju više hiljada spomen-obeležja koji su asocirali na partizansku i narodnosolobodilačku borbu tokom Drugog svetskog rata ili koji su veličali ličnosti poput Josipa Broza Tita. Generalno posmatrano, podizanje monumenata, imenovanje različitih javnih državnih objekata i institucija, kao i nazivi javnih prostora i ulica stvorili su jedan osobeni državni ideološki manifest koji se ispoljavao na svaki mogući način i u svakoj mogućoj sferi. Ogroman intenzitet u podizanju različitih skulptura i u postavljanju spomen-ploča reprezentovao se praktično u svakom naseljenom mestu, kao i na prostorima (mestima sećanja) na kojima su se odigrali značajni događaji tokom Drugog svetskog rata. Sećanje na rat i narodnosolobodilačku borbu koja je doprinela trijumfu nad fašizmom, nosioci komunističke ideologije predstavljali su uvek u multietničkom kontekstu. Odnosno, ističući sastav partizanskih odreda kao višenacionalan, propagirano je ,,bratstvo i jedinstvo” svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, odnosno svih Jugoslovena.

U prvom periodu postojanja nove države FNRJ, odnosno do 1948. godine i razlaza sa Sovijetskim savezom nakon blokade Informbiroa, politika komemoracije se kretala u pravcu i sa težnjom kako bi se naglasila neraskidiva veza jugoslovenskih partizana i pripadnika Crvene armije u kontekstu njihove borbe protiv nemačkih i italijanskih okupatora. Odnosno, kreirane su ideološke premise koje su se odražavale u kontekstu kulture sećanja i koje su naglašavale političku povezanost FNRJ i SSSR-a. Nakon razlaza sa državama tzv. kominističkog lagera, odnosno Istočnog bloka, pristupilo se dekomemoraciji određenih elemenata koji su bili vezani za doprinose Crvene armije i političkog sistema SSSR-a čime je zapravo započelo formiranje osobene čisto jugoslovenske kulture sećanja i komemoracije. Odnosno, nakon 1948. godine kada je došlo do razdvajanja Titove i Staljinove politike, umesto spomen-obeležja vojnicima Crvene armije, forisrao se isključivo simbol jugoslovenskih partizana kojim se snažno isticala ideja partizanske oslobodilačke borbe i njenog izvornog opštenarodnog karaktera. Time je ujedno u izvesnom smislu degradirana uloga Sovijeta i stvoren je novi mitizovani narativ o sopstvenom oslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda i njegovoj sopstvenoj revoluciji.

Generalno posmatrano, FNRJ i SFRJ je ispoljila izuzetan visok stepen posvećenosti u kreiranju lokacija komemoracije, odnosno težnju za uspostavljanjem kolektivnih sećanja. Ova tendencija zahtevala je formiranje čvrstih osnova nove politike sećanja koja je kreirana i tekla paralelno sa stvaranjem novog kolektivnog identiteta nove Jugoslavije, odnosno svih nacija i etničkih zajednica koje su je činili. U tom smislu, nova politika kolektivnih sećanja morala je odgovarati novom aktuelnom identitetu koji je bio u mnogim segmentima postavljen na antagonističkim pozicijama u odnosu na pojedinačne nacionalne identitete južnoslovenskih naroda, kao i na predhodni monarhistički sistem Kraljevine Jugoslavije. Novouspostavljena memorijalna mesta su, prema tome, bila namenjena kreiranju novih kolektivnih sećanja na tragediju predhodnog rata, ali i na heroizam njegovih učesnika kao pobedničke strane u Drugom svetskom, kao i u građanskom ratu. Svakako da je ovakva tendencija podrazumevala prilično selektovanje i tendencioznu interpretaciju prošlosti. U tom smislu, proces prekomponovanja javnih prostora u skladu sa novim ideološkim premisama, podrazumevao je stvaranje novih simbola, odnosno promenu predhodnog i kreiranje novog diskursa. Samim tim novi memorijali koji su veličali događaje iz Drugog svetskog rata, u velikoj meri su marginalizovali one koji su se odnosili na period Balkanskih kao i na Prvi svetski rat. Ipak, ti stariji spomenici nisu fizički uklanjani ukoliko nisu direktno isticali ideološke premise predhodnog monarhističkog sistema. Međutim, često su bili dislocirani na manje značajne javne površine kako bi ustupili prostor novim monumentima vezanim za aktuelni ideološki sistem. U kontekstu Novog Sada i Petrovaradina, ova tendencija se najbolje uočava u dislociranju komemorativnih spomen-krstova i delimičnom zapuštanju spomen-obeležja koji su se odnosili na događaje iz Prvog svetskog rata.

Formiranjem sopstvenih sakralnih mesta, odnosno lokacija sećanja, vlasti socijalističke Jugoslavije su konstruisale mit o sopstvenoj borbi i revoluciji a time, u kontekstu ideja o klasnoj borbi, i mit o stvaranju jednakosti svih jugoslovenskih naroda i narodnosti. Postavljanjem spomenika se pri tome težilo ovladavanjem prošlosti zarad kontrolisanja ideološkog sistema u budućnosti kojim se utopistički promovisao optimizam i kolektivna svest o tzv. besklasnom društvu.

U estetskom i umetničkom kontekstu, jugoslovenski spomenici su izrađivani na različite načine. U kontekstu monumentalne plastike u prvoj fazi preovlađivao je isklučivo akademski realizam. Međutim, od šezdesetih godina dvadesetog veka jugoslovenski memorijali postavljeni na istorijski bitnim lokacijama vezanim za Drugi svetski rat koji su obeležavali ,,žrtve fašizma” ili ,,pale borce” u velikim bitkama, izrađivani su u apstraktnim i modernističkim formama. Svakako, pored njih su u manjim sredinama (pretežno na prostoru seoskih trgova) opstale i forme realističkog predstavljanja. Najčešće forme realističke figurativne skulpture koje su preovladavale širom države manifestovale su se skulpturama vojnika, odnosno realističkim predstavama ljudskih tela u borbenom dinamičnom stavu uz oružje u rukama. Odnosno, od pedesetih do osamdesetih godina dvadesetog veka izgrađeno je na stotine realističkih figuralnih skulptura koje su prikazivale partizane u borbi sa oružjem ili kako nose ranjene drugove. Ženske figure su najčešće bile izvedene u formi majki koje pate ili u formi civilnih žrtava kako su najčešće bile prikazivane i skulpture dece. Svakako, određeni niz spomenika je ženske figure prikazivao kao partizanke sa oružjem u rukama u borbenom položaju. Realistički izvedene figure su ostavljale jasniji utisak i jače su delovale na posmatrače od apstraktnih monumentalnih spomenika i spomeničkih kompleksa kakvi su se pojavili u modernističkom duhu od šezdesetih godina dvadesetog veka najčešće na lokacijama najznačajnijih bitaka. Apstraktne moderne forme spomenika su po pravilu za razliku od realističkih figura boraca koje su postavljane na trgovima i na drugim javnim površinama u naseljima, zauzimale lokacije na otvorenim prostorima, najčešće u prirodi. Zahvaljujući karakteristikama svojih lokacija, monumenti su činili jedinstvene ambijentalne celine izuzetne umetničke vrednosti. Postavljanje spomenika izvedenih u formi realističkih figura, podržavale su naročito lokalne veteranske organizacije koje su najčešće bili i inicijatori postavljanja nekoliko hiljada različitih spomen-ploča na objektima. Realističke skulpture ljudskih figura u stavu borbe su bile daleko prijemčivije za posmatrača, odnosno nudili su lakšu identifikaciju sa palim borcima i žrtvama od apstraktno izvedenih monumenata. Svakako, i apstraktni monumenti su u svojoj suštini prenosili istu ideološku poruku, odnosno sadržali su jednaku semiotičku i simboličku komponentu kao i realistički spomenici. Izuzetno umetnički značajne monumentalne skulpture velikih gabarita dominirale su okolnim otvorenim prostorima i sa svojim različitim i krajnje neobičnim geometrijskim oblicima po pravilu zasnovanim na faličnim telima poput modifikovanih obeliska, cilindara i sličnog, imali su za ulogu da pored svoje komemorativne funkcije reprezentuju i retoriku moći, napretka, savremenosti i opšteg progresa ideološkog sistema socijalističke Jugoslavije. Takođe, pored ostalog nosili su i poruku militarizma, ali i predstavljali forme koje su sugerisale na distinkciju u odnosu na spomen-obeležja krutog realizma karakterističnog za države tzv. komunističkog lagera, odnosno Varšavskog pakta. Ovi memorijalni kompleksi koje su kreirali istaknute arhitekte i umetnici poput Bogdana Bogdanovića, Slavka Tiheca, Dušana Džamonje i drugih, nastajali su u periodu nakon dve decenije od okončanja Drugog svetskog rata kada su sećanja na njega postepeno počela da slabe, odnosno kada su stasale nove generacije koje nisu bili akteri i svedoci ratnih dešavanja i perioda okupacije. Samim tim, monumentalnim apstraktnim formama monumenata nastojalo se isticanju sećanja na rat kao na izvornu jugoslovensku progresivnu narodnu revoluciju, što nije bio slučaj sa realističkim figurama partizana koji su sadržali primarno komemorativnu poruku koja se odnosila na žrtvu, herojstvo i pobedu nad fašizmom. Same lokacije monumentalnih apstraktnih formi spomeničkih kompleksa su, kao što je već istaknuto, bili najčešće locirane u prirodi na mestima značajnih bitaka ili znamenitih istorijskih događaja. Zahvaljujući tome, monumenti su već samom svojom lokacijom prenosili ideološki menifest revolucije kao prirodnog procesa. Apstraktni dizajn ovih monumenata nije na realističkim osnovama prenosio ideološku poruku, već je bio oblikovan u sofisticiranim umetničkim formama sa istaknutim metaforičnim i simboličkim značenjem sa čitavim nizom značenja. Upravo u ovoj činjenici leži i njihova kulturno-istorijska, odnosno raritetna umetnička vrednost, budući da su ove eksperimentalne forme predstavljale jedinstveni autohtonistički umetnički izraz jedne osobene estetike sa snažnim istorijskim narativom i višedimenzionalnim porukama ideološke propagande u konkretnom vremenskom i društvenom kontekstu. Na kraju ipak treba istaći, da bez obzira na forme prikazivanja i razlika između apstraktnih i realističkih (figurativnih) monumenata, svi oblici su svakako na određene načine i uz određeni stepen uspešnosti imali funkciju reprezenata i instrumenata za konstruisanje osobene kulture sećanja u okvirima specifikuma jugoslovenske komunističke ideologije i zvaničnih političkih idioma SFRJ.

Monumentalna plastika, kao i ostala spomen-obeležja koja su postavljana širom države su u svom tematskom fundusu kreirana uz maksimalno uvažavanje regionalnog konteksta. U pojedinim multietničkim sredinama, npr. u Vojvodini, kao i na Kosovu i Metohiji, gde su živeli pripadnici nacionalnih manjina, često su spomen-ploče, spomenici a naročito odonimi vršili funkciju komemoracije lokalnih ,,palih boraca” u borbi protiv okupatora. Pri tome se naravno, kroz prizmu jugoslovenstva i ,,bratstva i jedinstva”, indirektno isticala i etnička pripadnost konkretnog ,,palog borca” ili istaknutog učesnika u Narodnooslobodilačkoj borbi koji je bio pripadnik nacionalne zajednice koja je bila dominantna u konkretnom naselju ili koji je poticao iz tog mesta. Ipak, najomiljenija plasirana tema je bila zajednička borba ,,palih boraca” različite etničke pripadnosti koji su se ,,herojski žrtvovali” za zajedničku ideju o ,,bratsvu i jedinstvu”, odnosno za jednakost svih nacija i narodnosti nove Jugoslavije. U tom kontekstu na prostoru Kosova i Metohije uspostavljen je široko rasprostranjeni kult martirstva i heroizma Crnogorca Bore Vukmirovića i Albanca Ramiza Sadikua. Njih dvojica su bili prijatelji i lokalni predvodnici komunističkog pokreta iz Peći koji su zajedno pogubljeni u blizini Prizrena 1943. godine. Ovaj istorijski događaj, tokom perioda SFRJ je instrumentalizovan i iskorišćen do krajnjih granica u kontekstu komunističke propagande i komemoracije. Čitav niz naziva ulica i javnih objekata na prostoru Kosova i Metohije, nosio je nazive po ovoj dvojici palih boraca čija je borba u mitskim okvirima predstavljena kao primer mučeništva i hrabrosti u višenacionalnoj ,,ravnopravnoj” borbi protiv okupatora i kao vidljivi i neupitni primer ,,bratstva i jedinstva” svih jugoslovenskih naroda i narodnosti. Regionalni kontekst u smislu postavljanja spomen obeležja se takođe veoma dobro manifestovao i u različitim sredinama na prostoru Hrvatske, kao i na prostoru Bosne i Hercegovine.

U kontekstu kreiranja kulture sećanja socijalističke Jugoslavije, posebnu dimenziju je zauzimala zvanična ceremonija priređivana povodom završetka gradnje određenog monumenta ili postavljanja određenih spomen-obeležja. Poput otvranja nekog reprezentativnog javnog objekta, i postavljanje spomen obeležja a posebno otkrivanje monumentalnih spomeničkih kompleksa pratila je velika ceremonija na državnom nivou. Ona bi se u izvesnom smislu mogla definisati kao dodatna sakralizacija određenih spomen mesta, odnosno lokacije sećanja i sama po sebi je predstavljala osobenu ritualnu formu manifestacije moći i plasiranja adekvatne propagande. Ovaj ritual je u suštini uvek bio sličan. Pre njega je najčešće sledila odluka o postavljanju spomen obeležja, odnosno ceremonija povodom početka radova na monumentu. Ove ceremonije su organizovane zarad privlačenja pažnje javnosti, odnosno zarad postizanja vidljivog pedagoškog i političkog efekta u kontekstu kreiranja zvanične kulture sećanja u okvirima ideologije komunističkog režima i propagiranih ideoloških idioma socijalističke Jugoslavije. Svečani govori na ovim ceremonijama, kao i medijsko izveštavanje, upotpunjivali su jačinu formiranih mesta sećanja.

Kultura sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina tokom postojanja FNRJ i SFRJ

Nakon oslobođenja Novog Sada i Petrovaradina, odnosno nakon formiranja nove jugoslovenske države, odmah je izvršena temeljna dekomemoracija na prostoru grada koja se ticala ideoloških elemenata koji su uspostavljeni tokom perioda okupacije. Najvidljivija promene obrasca kulture sećanja, u prvom redu odmah nakon konsolidovanja FNRJ, uočljiva je u kontekstu potpune promene gradske odonimije. Tako su na prostoru Novog Sada i Petrovaradina već tokom prvih nekoliko nedelja i meseci nakon oslobođenja promenjeni nazivi ulica koje su uspostavile okupacione vlasti Mađarske i tzv. Nezavisne države Hrvatske. Pored toga, ujedno su ubrzo obnovljena i pojedina spomen-obeležja na prostoru Petrovaradina koja nisu imala izrazitu monarhističku atribuciju Kraljevine Jugoslavije a koje je ustaški režim oštetio ili uništio tokom svoje vladavine. Takođe, u Novom Sadu je već 1944. godine ponovo postavljen spomenik Svetozaru Miletiću na svojoj originalnoj lokaciji koji je tokom okupacije bio uklonjen, na šta je već ukazano u predhodnom delu teksta.

Promena gradske odonomastike tekla je u kontekstu uspostavljanja novog ideološkog sistema FNRJ. Skinute su sve table naziva ulica koja su bila ispisana na mađarskom jeziku. Međutim, ulicama najčešće nisu vraćeni nazivi kakve su nosili pre perioda okupacije, već su ulice imenovane na potpuno drugačiji način, koji je odgovarao premisama ideologije nove jugoslovenske države. Sve centralne gradske ulice i trgovi koji su pre rata nosile nazive po pripadnicima dinastije Karađorđević su dobile nove nazive, čime je izvršena temeljna dekomemoracija i dekonstrukcija monarhističkog političkog sistema Kraljevine Jugoslavije. Umesto njih, ove ulice su dobile imena po vodećim ličnostima nove jugoslovenske države i komunističkog pokreta, kao i nazive koji su se odnosili na vodeće ličnosti političkog rukovodstva SSSR-a. U tom kontekstu, novouspostavljena komunistička vlast ne samo da je izvršila dekomemoraciju ideoloških premisa nastalih tokom okupacije, već je i temeljno demontirala elemente ideološkog sistema Kraljevine Jugoslavije. Ovim postupcima, ujedno je započeo period konstruisanja nove zvanične kulture sećanja na prostoru grada koja je kroz različite oscilacije trajala sve do raspada SFRJ, odnosno do pada komunističkog režima. Između ostalih promenjeni su nazivi sledećih ulica: Predratni Bulevar kraljice Marije preimenovan je u Bulevar Crvene Armije, Ulica Kralja Petra II preimenovana je u Ulicu Maršala Tita, Trg kneginje Zorke dobio je naziv Trg Toze Markovića, Ulica kralja Aleksandra preimenovana je u Staljinovu, itd. Iako je dominantna većina ulica preimenovana odmah nakon oslobođenja, treba naglasiti da je formalizacija novih naziva u kontekstu gradske odonimije, ozvaničena odlukama gradskih vlasti tokom 1946. godine.

Opšte posmatrano, tokom postojanja FNRJ i SFRJ, odnosno između 1944./1945. i 1991. godine, u okviru gradske odonimije, odnosno u okviru kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, moguće je izdvojiti dva perioda. Prvi bi obuhvatao vremenski interval do 1948. godine a drugi od 1948. do raspada SFRJ 1991. godine. Tokom prvog perioda, ulice su nosile nazive koji su simbolično naglašavali vezu između FNRJ i SSSR-a. Sudeći prema onovremenim planovima uočljiv je veliki broj ulica čija su se imena odnosila na ličnosti i događaje vezane za ideologiju i prošlost SSSR-a, ali i na ranije, za komunistički režim ideološki prihvatljive segmente prošlosti Rusije. Nakon političkog razlaza i Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine, odnosno zbog promene političkih tendencija na koje je ukazano predhodno u tekstu, većina naziva ulica koji su označavali to jedinstvo su promenjeni. Tako je npr. ulica koja je nosila naziv po Staljinu, primenovana najpre u Ulicu Aleksandra Rankovića da bi joj nešto kasnije opet bio promenjen naziv u Ulicu Narodnih heroja koji je nosila do kraja perioda socijalizma. Takođe, Ruska ulica koja je isti naziv nosila i u periodu između dva svetska rata, preimenovana je u Rusinsku. Generalno posmatrano, nakon razlaza rukovodstava komunističkih partija SSSR-a i FNRJ-a 1948. godine, skoro sve ulice koje su nosile nazive koji su asocirali na bliskost sa Rusima i Sovjetima su preimenovane. Takođe su preimenovani i nazivi pojedinih objekata, pri čemu treba pomenuti kako je čuvena gradska kafe-poslastičarnica Moskva, koja je taj naziv nosila od nacionalizacije 1945. godine, 1948. godine preimenovana u kafe-poslastičarnicu Zagreb.

Plan grada iz 1948. godine sa spiskom ulica svedoči o karakteru onovremene gradske odonimije. Sudeći prema nazivima ulica, uočljivo je da je jedan broj ulica nosio imena koja su se odnosila na ličnosti i događaje iz srpske nacionalne prošlosti, odnosno onih aspekata nacionalne istorije koji nisu odudarali od tada aktuelnih ideoloških idioma komunističkog režima. Takođe, ostali su i nazivi ulica koji su se odnosili na ličnosti i događaje iz prošlosti drugih slovenskih naroda koji su živeli u Novom Sadu, kao i određeni broj ulica koje su nosile imena po značajnim ličnostima mađarske nacionalne pripadnosti. Međutim, kao što je istaknuto, najveći broj ulica je preimenovan u skladu sa ideološkim tendencijama novouspostavljenog komunističkog režima. U tom kontekstu, veliki broj ulica je dobio nove nazive, odnosno imena kojima je izvršena komemoracija učesnika NOB-a. Takođe, ulice su nosile i imena lidera, kao i članova komunističke partije ili su označavali značajne događaje iz Drugog svetskog rata, ali i bitne datume iz prošlosti Komunističke partije. Ipak, odonimija grada je zadržala i brojne predratne nazive koji su se ticali geografskih celina i gradova onovremene države.

Treba pomenuti da su u kontekstu uspostavljenog novog ideološkog spektra i kulture sećanja postojale i izvesne interne modifikacije koja se odražavala u kontekstu odonimije grada. U tom smislu, interesantno je pomenuti da su ulice koje su od kraja četrdesetih godina nosile imena vodećih živih ličnosti KPJ, poput Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, preimenovane 1954. godine. Ipak, za razliku od njih, naziv Ulice Maršala Tita, nije promenjen, što je svakako bilo u funkciji onovremene političke propagande i indoktrinacije, kao i naglašene tendencije stvaranja kulta ličnosti neprikosnovene figure jugoslovenske države i komunizma. Po Josipu Brozu Titu, imenovan je i novosagrađeni drumsko-železnički most koji je dobio naziv ,,Maršal Tito”. Takođe, tokom čitavog perioda socijalizma na istaknutim mestima u gradu postojali su uočljivi plakati i posteri sa likom Tita, dok je na bedemima Petrovaradinske tvrđave na najuočljivijem mestu koje se vidi sa novosadske strane reke, postojao natpis ,,Naš Tito”. Nakon smrti Josipa Broza, u kontekstu komemoracije do kraja osamdesetih godina dvadesetog veka, na različitim delovima grada su postojali različiti elementi koji su glorifikovali ,,neprikosnovenog vođu” jugoslovenske države. Ubrzanim širenjem grada i gradske infrastrukture nastaje čitav niz novih ulica koje dobijaju imena u skladu sa onovremenim političkim ideološkim diskursom. U suštini tokom čitavog socijalističkog perioda nije dolazilo do bitnijeg odstupanja prakse imenovanja ulica kakva je postojala od 1948. godine. Svakako, intenzivnim razvojem grada, dolazilo je do preimenovanja, kao i do novih imenovanja, odnosno postojali su pojedini primeri dekomemoracije i komemoracije unutar postojećeg ideološkog diskursa. Kako se grad razvijao, brojne ulice su dobijale nazive prema značajnim ličnostima poput brojnih jugoslovenskih pisaca, kulturnih delatnika, naučnika itd. Takođe, ulice su dobijale i nazive prema pojedinim istaknutim stranim ličnostima kao što su Jurije Gagarin i mnogi drugi.

Tokom čitavog perioda socijalizma, na prostoru Novog Sada i Petrovaradina je postavljeno nekoliko desetina spomen-ploča na različitim objektima koji su označavali mesta različitih događaja vezanih za Narodnooslobodilačku borbu ili za aspekte prošlosti i ličnosti, koji su korespondirali ili nisu odstupali od onovremenih ideoloških premisa komunističkog sistema. Podizanje komemorativnih i drugih ploča najčešće su inicirale lokalne veteranske organizacije pod okriljem SUBNOR-a koji je u izvesnom smislu predstavljao krovnu institucionalnu organizaciju koja je oblikovala kulturu sećanja na celom prostoru SFRJ. Postavljanjem čitavog niza komemorativnih i drugih spomen-ploča je pored imenovanja gradskih javnih površina, imalo krucijalnu ulogu u oblikovanju specifične kulture sećanja na prostoru grada.

U nastavku ovog dela teksta, biće ukazano samo na nekoliko najznačajnijih primera različitih spomen-obeležja kako bi se stekao opšti uvid o kulturi sećanja na prostoru grada u ovom periodu. Odnosno, neće biti navedena sva spomen-obeležja koja su na prostoru Petrovaradina i Novog Sada postavljena tokom postojanja FNRJ i SFRJ, budući da bi takav oblik mapiranja prevazilazio koncepciju i cilj ovog teksta. U tom smislu, u delu teksta koji sledi, interpretirane su isključivo krucijalne lokacije komemoracije u gradu koje su bile značajne tokom postojanja jugoslovenskog socijalizma, ali koje i danas imaju izuzetno bitan značaj u okvirima zvanične kulture sećanja Novog Sada i Petrovaradina.

Dva glavna jubileja koja su u kontekstu zvanične kulture sećanja proslavljana čitavim nizom manifestacija na prostoru grada tokom perioda postojanja FNRJ i SFRJ, predstavljali su Dan pobede nad fašizmom 9. maja i Dan oslobođenja Novog Sada 23. oktobra. Vremenom je uspostavljeno i obeležavanje Međunarodnog dana Holokausta, kao i dana kada su novosadski Jevreji od strane okupatora deportovani u koncentracione logore smrti. Pored navedenog, članovi SUBNOR-a su polagali vence na čitav niz spomen-ploča sa komemorativnom porukom na prostoru grada.

Na prostoru Novog Sada i Petrovaradina postoji nekoliko spomen-obeležja koja su predstavljala i još uvek predstavljaju mesta oficijalne gradske komemoracije vezane za događaje iz Drugog svetskog rata.

Spomenik Novosadskom partizanskom odredu koji je lociran na periferiji grada na putu prema Čeneju, podignut je 1971. godine u apstraktnoj formi od betona i opeke. Monument je izrađen prema nacrtima Pavla Radovanovića. Na lokaciji spomenika od njegovog otkrivanja, svake godine na godišnjicu oslobođenja Novog Sada kao i na Dan pobede nad fašizmom, čelnici gradskih vlasti su polagali vence uz adekvatne komemorativne ceremonije.

Slični ritualni obred oficijalne ceremonije odvijao se i na lokaciji spomen-obeležija koje se nalazi u sklopu groblja na Trandžamentu u Petrovaradinu. Ovo spomen-obeležije je izgrađeno iznad zajedničke grobnice streljanih pripadnika partizanskih odreda i lokalne ilegalne grupe Narodnooslobodilačke vojske koja je delovala na prostoru Petrovaradina. Pripadnici ove grupe sa drugim zarobljenim partizanima su streljani u Vukovaru 19. oktobra 1941. godine po odluci prekog Vojnog suda kvazipolitičke nacističke Nezavisne države Hrvatske. Njihovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani na ovoj lokaciji na kojoj je i podignuto pomenuto spomen-obeležje. Ova lokacija sa spomenikom, imala je snažan simbolički značaj u kontekstu lokacije sećanja na ,,mučeništvo i herojstvo” boraca protiv okupatora, odnosno u kontekstu antifašističke borbe.

Spomenik i grobnica streljanim pripadnicima ilegalne grupe Narodnooslobodilačke vojske i partizanima na Trandžamentu

Na prostoru centralnog Gradskog groblja u Novom Sadu 21. oktobra 1984. godine formirano je Spomen-groblje palih boraca Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. godine. Spomen-groblje zauzima pravougaonu površinu izdeljenu na nekoliko zasebnih polja koja simbolišu godine, odnosno mesece rata raspoređene prema hronološkoj perspektivi. Na svakom od polja koja su međusobno izdeljena, nalazi se niz apstraktnih skulptura od mermera od kojih je svaka visine oko 90 cm i na kojima su uklesana imena, prezimena, godine rođenja i smrti palih boraca. U okviru ove memorijalne celine sahranjeni su posmrtni ostaci učesnika NOR-a koji su preneti sa starih novosadskih grobalja i postavljeno je ukupno 286 apstraktnih skulptura (spomen-obeležja) poginulih. Dodatno su na centralnom monumentu koji postoji u okviru spomeničkog kompleksa uklesana još 538 imena poginulih boraca čiji se posmrtni ostaci ne nalaze u okviru ove memorijalne celine. Upisivanjem imena poginulih boraca koji su sahranjeni na starim grobljima Novog Sada, simbolički je evocirana uspomena na njih kao na žrtve koji su poginuli u borbi protiv fašizma. Centralni monument u okviru spomen-kompleksa izveden je u apstraktnoj formi od kamenih blokova visine od oko 3 metra i simboliše ,,nišan i branik slobode”, odnosno ,,revolucionarni put” prema kojem su tokom godina i meseci trajanja NOR-a, bili usmereni njegovi učesnici. Centralno spomen-obeležje zajedno sa ostalim skulpturama i popločanim stazama od granitne kocke duž čitavog kompleksa zapravo u simboličkom smislu čine jedinstven monument, tj. memorijalni kompleks sa osobenom ideološkom porukom. Osnovno polje i polja unutar njega koja simbolišu prostorne i vremenske komponente revolucije uz početnu i krajnju tačku su izdeljene popločanim površinama koje se prostiru dijagonalnoj po stazi kroz spomen-groblje i koje su namenjene adekvatnom ritualu komemoracije. Generlno posmatrano, celokupna površina memorijalnog kompleksa zapravo predstavlja ambijentalnu celinu koju pored apstraktnih kamenih skulptura dopunjuje zelenilo, te se u tom smislu ceo memorijal izuzetno dobro uklapa u okolinu. Autor idejnog rešenja ovog memorijala je Čeomir Radović, skulpture je izradio vajar Vojin Dedeljić, dok je centralni kameni monument delo akademskog vajara Save Hulagina.

U okviru Gradskog groblja u Novom Sadu, pored pomenutog spomen-kompleksa, postoje i ,,Aleja narodnih heroja i istaknutih revolucionara”, kao i ,,Aleja sa grobnicama narodnih heroja”. Tzv. Aleja narodnih heroja i istaknutih revolucionara, locirana je u okviru prvog grobnog polja i predstavlja specifičnu ambijentalnu celinu dobro uklopljenu u okolni pejzaž. Sagrađena je 1981. godine i na njoj su sahranjeni istaknuti političar Stevan Doronjski, kao i narodni heroji: Jovan Veselinov-Žarko, Jovan Beljanski-Lala i Marko Peričin-Kamenjar. Tzv. Aleja sa grobnicama narodnih heroja locirana je u sklopu drugog grobnog polja i sagrađena je 1986. godine. U okviru nje su sahranjeni Đorđe Nikšić, Milan Ješić, Gedeon Bogdanović i Dmitar Zaklan. Takođe, na njoj se nalaze i posmrtni ostaci Save Sogića, Lazara Savatića i Živojina Milovanovića koji su eshumirani sa drugih grobalja i naknadno sahranjeni u pomenutoj Aleji.

Na prostoru Jevrejskog groblja nalazi se specifično spomen-obeležje poznato pod nazivom „Spomenik žrtvama fašističkog terora“. Ono je tokom perioda postojanja SFRJ predstavljalo jedno od dva glavna spomenička obeležja na prostoru grada koje je bilo posvećeno civilnim žrtvama stradalim u Drugom svetskom ratu. Odnosno, ovaj spomenik zajedno sa monumentom „Porodica“ posvećenim žrtvama Novosadske racije, imalo je istaknuti značaj kao mesto oficijelne komemoracije predstavnika grada. Na kamenom spomen-obeležju nalaze se predstavljeni jevrejski nacionalni i verski simboli – sedmokraki jevrejski svećnjak (Menora) i predstava Davidovog štita tj. zvezde (Magen David), čime je i na ovaj način dodatno naglašena etnička atribucija žrtava kojima je ovaj spomenik podignut. Inače, ceo prostor Jevrejskog groblja u sklopu čije celine se nalazi i ovo spomen-obeležje, zapravo je imalo i ima naglašeni komemorativni karakter i predstavlja višedimenzionalno mesto sećanja koje pored novosadske Sinagoge ima krucijalan značaj u kontekstu identifikacije i kolektivnog identiteta pripadnika jevrejske zajednice u Novom Sadu.

„Spomenik žrtvama fašističkog terora“ na prostoru Jevrejskog groblja

Posebnu komemorativnu dimenziju u kontekstu kulture sećanja na prostoru grada, tokom socijalizma, kao i danas, zauzima centralni spomenik posvećen žrtvama Novosadske racije koji je lociran na Keju žrtava racije. Generalno posmatrano, Novosadska racija predstavlja najtragičniji i najtraumatičniji događaj u prošlosti Novog Sada pa samim tim, mesto komemoracije na kojem je 1971. godine postavljen monument ,,Porodica”, predstavljalo je i predstavlja, najvažniju lokaciju oficijalne komemoracije, odnosno najznačajnije mesto sećanja na prostoru grada.

Tokom Novosadske racije koja je trajala od 21. do 23. januara 1942. godine a koja je zapravo predstavljala deo šire akcije, odnosno produžetak Januarske racije u Južnoj Bačkoj, tj. u Šajkaškoj oblasti, stradao je veliki broj civila pretežno srpske i jevrejske nacionalne pripadnosti. Takođe, u masovnim streljanjima pogubljen je i veliki broj građana drugih nacionalnosti od kojih je najviše bilo Roma, ali i Rusina, Slovaka, Rusa, kao i antifašistički opredeljenih Mađara, Hrvata, Nemaca i drugih. Tela pogubljenih civila su, nakon pojedinačnih i masovnih streljanja koja su vršena po celom gradu, bacana naga kroz rupe načinjene u ledu zaleđenog Dunava. Mađarske okupacione vlasti su masovnu likvidaciju civilnog stanovništva tendenciozno i nevešto predstavile kao policijsku raciju usmerenu na eleminisanje partizanskog pokreta, iako je Januarska racija zapravo predstavljala ratni zločin motivisan prvenstveno nacionalnom mržnjom uz propratnu pljačku imovine streljanih građana. Do danas nije precizno utvrđen broj žrtava racije koje su pobijene na prostoru Novog Sada i Južne Bačke od strane genocidnog Hortijevog režima. Procene variraju u zavisnosti od interpretacije istraživača i tumačenja određenih izvora, a veoma često predstavljaju i predmet politizacije i revizije različitih pojedinaca, ideoloških i interesnih grupa. Identifikacija žrtava još uvek traje, tako da se praktično broj identifikovanih svake godine povećava. Konfuzija vezana za broj žrtava proističe i iz grešaka koje su nastale prilikom popisa žrtava u istraživanjima obavljenim neposredno nakon rata. Odnosno, pojedina novija istraživanja zapravo ukazuju da je broj žrtava znatno veći nego što je prikazivano u pojedinim starijim publikacijama. Ukoliko se uzmu u obzir razmere racije na prostoru Južne Bačke čak i sa najmanjom procenom o broju žrtava, kao i karakteristike počinjenih zločina, racija predstavlja najmasovnije i najbrutalnije stradanje civilnog stanovništva na prostoru Vojvodine koje se dogodilo u toku Drugog svetskog rata. Najveći broj ubijenih su bili civili, čiji su posmrtni ostaci bacani pod led Tise i Dunava. Na prostoru Novog Sada, najmasovnija streljanja su se odigrala tokom trećeg dana racije, 23. januara, kada je brutalno streljan i u zaleđeni Dunav bačen ogroman broj građana.

Novosadska obala Dunava kao celina, uključujući i prostor gradske plaže Štrand, predstavlja ključnu lokaciju koja je u vezi sa Novosadskom racijom, iako su streljanja vršena i na mnogim drugim lokacijama na prostoru grada pri čemu su posebno bila masovna na prostoru Uspenskog groblja, kao i na lokaciji na kojoj se nalazilo fudbalsko igralište nekadašnjeg Novosadskog atletskog kluba. Veliki broj građana je streljan i u Miletićevoj, Rumenačkoj, kao i u Dunavskoj ulici. Na ćošku Dunavske ulice i Beogradskog keja, izvršen je čitav niz grupnih i individualnih streljanja posebno u prepodnevnim časovima trećeg dana racije. Ipak dominantno najveći broj egzekucija izvršen je 23. januara na prostoru gradske plaže Štrand. Novosadska obala Dunava zajedno sa Štrandom kao jedinstvena prostorna celina zauzima ključno mesto sećanja vezano za raciju i iz razloga što su praktično sve žrtve koje su pogubljene tokom njenog trajanja na različitim mestima u gradu, dovlačene na ove lokacije odakle su njihova tela bacana pod led Dunava, ali i zbog činjenice što je na delu obale reke koja nosi odonim ,,Kej žrtava racije” postavljen centralni memorijal posvećen žrtvama ovog tragičnog događaja. Na čitavom nizu drugih lokacija na kojima su vršena individualna ili masovna streljanja civila, sa izuzetkom jedne spomen-ploče u centru grada i spomen-obeležja na Štrandu koji su otkriveni nedavno, odnosno nakon 2013. godine, do danas ne postoje nikakvi simbolički memorijali koji bi ih obeležili kao mesta stradanja i sećanja, tj. kao lokacije zvanične gradske komemoracije.

Plato pored monumenta ,,Porodica” na Keju žrtava racije

Spomenik „Porodica“, predstavlja delo akademskog vajara Jovana Soldatovića i postavljen je 1971. godine. Ovaj monument, komemorativan naziv gradske ulice koja je locirana duž obale Dunava a koja nosi naziv Kej žrtava racije, kao i spomen-obeležje postavljeno 2013. godine na gradskoj plaži Štrand, upečatljivo reprezentuju i naglašavaju memorijalni i martirski karakter konkretne javne gradske površine, odnosno delova obale Dunava na prostoru grada na kojima je vršeno streljanje civila. Spomenik je izveden u realistično-apstraktnoj formi, odnosno skulptura četiri ljudske figure (otac, majka i dvoje dece), kroz simboličku formu predstavlja porodicu stradalu u Januarskoj raciji na šta uostalom sugeriše naziv, kao i sama idejna kompozicija monumenta. Spomenik je napravljen od bronze sa najvišom tačkom kompozicije koja iznosi oko 4 m. Spomenička celina je upotpunjena 1992. godine postavljanjem 78 bronzanih ploča koje su takođe delo Jovana Soldatovića. Najveći broj ploča, njih 66, sadrže imena ubijenih žrtava, dok je na četiri ploče srpskim i hebrejskim jezikom ispisan tekst koji sadrži osnovne informacije o tragičnom događaju. Ispred same skulpture se nalazi višejezički natpis „Žrtvama fašizma“, a deo ploča sadrži i predstave hrišćanskih i jeverskih verskih simbola. Ipak, sama lokacija spomenika na kojoj je postavljen, izabrana je iz prilično nejasnih razloga budući da ovaj deo obale Dunava nije predstavljao mesto na kojem su izvršena masovna streljanja građana Novog Sada. Odnosno, lokacija centralnog memorijala posvećenom žrtvama Novosadske racije je izabrana po svemu sudeći iz primarno urbanističkih razloga. Samom postavljanju spomenika prethodio je uticajan film Mike Antića iz 1967. godine pod nazivom „Spomenik“ koji je na prilično kritički i društveno angažovani način ukazao na srazmere stradanja u Novosadskoj raciji i istakao potrebu i obavezu za postavljanjem memorijala za žrtve Novosadske racije, budući da do postavljanja ovog monumenta na prostoru grada nije postojao nikakvo spomen-obeležje posvećeno stradalim žrtvama u najtraumatičnijem događaju u čitavoj njegovoj prošlosti. U tom kontekstu, film „Spomenik“, imao je krucijalan uticaj na stvaranje kritičke mase koja je tražila postavljanje spomen-obeležja ogromnom broju žrtvama stradalih tokom Racije, odnosno uticao je na onovremene gradske I državne vlasti. Plato ispred spomenika je rekonstruisan prilikom poslednje sanacije obale i šetališta pored Dunava, tako da danas prostor oko njega predstavlja jasno izdvojenu arhitektonsku i pejzažnu celinu. Spomenik je proglašen za nepokretno kulturno dobro, pod zaštitom je države i označen je kao mesto od velikog značaja.

Monument ,,Porodica” na Keju žrtava racije

Bez obzira što se upravo na ovom delu obale Dunava nalazi centralni memorijal vezan za komemoraciju žrtava Novosadske racije, kao što je već istaknuto, najveći broj građana je zapravo pogubljen i bačen pod led na prostoru gradske plaže Štrand na kojem je stradanje civila trećeg dana racije imalo karakteristike masakra. O postavljanju spomen-obeležja na prostoru gradske plaže Štrand kao najvećeg stratišta, biće ukazano u poslednjem delu ovog teksta

Generalno posmatrano, kultura sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina, tokom postojanja FNRJ i SFRJ, prvenstveno se bazirala na komemoraciju pripadnika antifašističkog pokreta i učesnika Narodnooslobodilačkog rata. Takođe, kroz elemente toponimije i odonimiju, stvaran je kult lidera zemlje Josipa Broza Tita, ali je pažnja posvećena i drugim istaknutim ličnostima komunističkog režima i značajnim učesnicima i događajima iz Drugog svetskog rata. Odnosno, daleko veći značaj je pridavan učesnicima Narodnooslobodilačke borbe i istaknutim komunističkim prvacima koji su stradali tokom Drugog svetskog rata, nego civilnim žrtvama koje su ubijene od strane okupatora. Ovo se najbolje uočava u disproporciji postojećih spomen-obeležja vezanih za različite događaje koji se odnose na revolucionarnu borbu i nedostatka istih koje se odnose na lokacije stradanja civilnih žrtava tokom Novosadske racije ili na potpuno odsustvo spomen-obeležja koji bi označavali mesta stradanja civila tokom aprila 1941. godine kada su okupatorske snage zauzele područje Novog Sada i Petrovaradina i kada je tokom Aprilskog rata stradao značajan broj građana. Svakako, ova disproporcija nije potpuna, s obzirom da su, kao što je ukazano u predhodnom delu teksta, tokom postojanja socijalističke Jugoslavije izgrađena i spomen-obeležja koja simbolišu stradanje civila i njihovo martirstvo.

Kultura sećanja u Novom Sadu i Petrovaradinu od raspada SFRJ do danas

Nakon raspada SFRJ, na prostorima bivših jugoslovenskih republika, posebno onih koji su bile zahvaćene ratnim dejstvima, sprovedena je nasilna dekomemoracija kulture sećanja koja je uspostavljena tokom postojanja komunističke Jugoslavije. Na prostoru Hrvatske, kao i u Bosni i Hercegovini, brojni apstraktni monumenti izuzetne umetničke vrednosti pretrpeli su visok stepen oštećenja ili su početkom devedesetih godina dvadesetog veka u potpunosti uništeni, dok je čitav niz realističkih figura boraca, kao i na desetine spomen-obeležja, fizički uklonjen. Takođe, temeljno su promenjeni svi elementi odonomastike. Zapravo sve novostvorene države nastale raspadom SFRJ, otklonile su ili u potpunosti zapustile i marginalizovale sve ,,neželjene” elemente kulture sećanja u kontekstu novokonstruisanih sopstvenih nacionalnih imaginarijuma. Novi ideološki sistemi, bazirani na nacionalno percipiranim i tendencioznim političkim premisama, u svim novonastalim republikama počeli su da konstruišu spostvene, odnosno nove oblike komemoracije i da uspostavljanju nove tendencije u kontekstu kultura sećanja koje su formirane na izuzetno antagonističkim pozicijama u odnosu na predhodnu zvaničnu kulturu sećanja kakva je postojala tokom postojanja SFRJ. Postupci u kontekstu tzv. pročišćivanja prošlosti, su naročito u Hrvatskoj i u BiH, a kasnije i na prostoru Kosova i Metohije, imali ogromne i krajnje temeljne proporcije, budući da se na prostoru ovih država, kao i na prostoru južne srpske pokrajine koja je jednostrano proglasila nezavisnost, fizički uklonjeni svi neželjeni spomenički i odonomastički elementi, dok je dodatno došlo i do destrukcije brojnih kulturno-istorijskih spomenika koji su imali naglašenu etničku atribuciju koja nije odgovarala novouspostavljenim ideologijama novih nacionalno koncipiranih država ili protivpravno secesionistički otcepljenih regiona. U svim državama su uspostavljeni novi, iako identitetski prilično konfuzni aspkti komemoracije i kulture sećanja, tj. došlo je do ,,otkrivanja” starih i formiranja novih nacionalno shvaćenih ,,tradicija” koje su morale da bi bile uspostavljene, izvršiti predhodnu dekomemoraciju koja je posebno na intenzitetu dobila zbog građanskog rata u delovima bivše zajedničke države. Nakon rata, stvorene su nove teme i povodi za komemoraciju svih nacionalnih zajednica i etničkih grupa koje su nekada živele u zajedničkoj državi. U novoj nezavisnoj Hrvatskoj došlo je do komemoracije ličnosti i događaja iz tzv. Domovinskog rata, koji je u Hrvatskoj percipiran kao oslobodilački. Slične nove tendencije koje su se odnosile na komemoraciju učesnika i događaja iz poslednjeg ratnog konflikta, uočavaju se i u entitetima BiH, pri čemu svaki entitet, tj. preciznije nacionalna zajednica (Srbi, Hrvati i Bošnjaci) forsiraju forme komemoracije koje su međusobno dijametralno suprotne i koje stoje na potpuno različitim pozicijama jednih u odnosu na druge. Takođe, na prostoru Kosova i Metohije su od 1999. godine Albanci otklanjajući elemente prošlosti sa srpskim etničkim predznakom započeli formiranje tj. slavljenje sopstvenih nacionalno doživljenih heroja koji su bili učesnici u oružanoj borbi protiv SR Jugoslavije, tj. koji su bili pripadnici različitih terorističkih gruba u okviru tzv. Narodnooslobodilačke vojske Kosova (UČK). U Republici Hrvatskoj je tokom devedesetih godina došlo do revizije istorijskih činjenica koji su se odnosile i na Drugi vetski rat, te su u tom kontekstu u određenoj meri, oživljene i tradicije koje je propagirao satelitski kvazipolitički subjekt nastao pod patronatom Trećeg rajha, odnosno tzv. NDH. Međutim, do sličnih tendencija je došlo i na drugim prostorima nekadašnje zajedničke države, gde su se pojavljivale komemoracije osoba i događaja koje su bile krajnje neprihvatljive za ideološki sistem i koncizno uspostavljene tendencije kulture sećanja tokom postojanja SFRJ. Posmatrano na opštem nivou, nakon ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije i formiranja novih nacionalnih država, odnos prema najskorijoj prošlosti prilično je konfuzan i u mnogim aspektima problematičan. Savremeni politički idiomi nisu kompaktni i najčešće proizilaze iz internih identitetskih problema svih postsocijalističkih društava. Odnosno, politički poredak a time i prakse vezane za zvaničnu kulturu sećanja na prostorima bivših jugoslovenskih republika ili u pojedinim regionima, najčešće se uspostavljaju na kratkoročnim interesima vladajućih garnitura a ne na čvrsto izgrađenim emocijama i na jasnom odnosu prema prošlosti. U tom smislu, najopštija definicija današnjeg stanja u kontekstu zvaničnih kultura sećanja u postjugoslovenskim državama je da svaka vladajuća stranka, odnosno koalicija, kreira sopstveni odnos prema prošlosti, tj. svoju politiku istorije sa određenim proklamovanim simbolima koji imaju izuzetno limitiranu a često i problematičnu prijemčivost. Svakako, zalaženje u ovu kompleksnu problematku, daleko prevazilazi koncepciju i potrebu ovog članka, stoga će u nastavku teksta biti ukazano samo na osnovne tendencije promene obrisa kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina u kojima nije bilo drastičnih primera dekomemoracije ili uklanjanja spomen obeležja već se promene najbolje mogu uočiti u kontekstu novostvorene odonomastike ili u pojedinim primerima postavljanja novih monumemata.

Nakon raspada SFRJ, na prostoru SRJ, izuzev u kontekstu odonomastike, nije došlo do fizičkog uklanjanja spomen obeležja, ukoliko se izuzme sklanjanje monumenata Josipa Broza Tita u pojedinim mestima. Međutim, pojavili su se novi elementi u kontekstu zvanične kulture sećanja koji nisu bili ideološki adekvatni tokom postojanja SFRJ a koji sadrže isključivu nacionalnu atribuciju.

Opšte posmatrano, poslednji period u kontekstu zvanične kulture sećanja grada koji je započeo raspadom SFRJ i koji traje do danas, prilično je konfuzan, ali ga je svakako moguće sagledati u najosnovnijim crtama. U suštini, on bi se okvirno mogao podeliti u dve celine. Na period od raspada SFRJ do 2000. godine, kao i na period od rušenja socijalističkog režima 2000. godine do danas.

Na prostoru grada, najznačajnije promene u kontekstu kulture sećanja nakon raspada SFRJ, kao što je istaknuto, vidiljive su u okviru odonomastike. Od 1991. godine, uočljiva je izvesna dekomemoracija pojedinih ličnosti i događaja iz socijalističkog perioda iako je najveći broj ulica preimenovan između 1991. i 1993. godine. Tada je, imeđu ostalih, preimenovana i Ulica Maršala Tita kojoj je vraćen stari naziv ,,Zmaj Jovina“. Stari nazivi koji su postojali tokom perioda Kraljevine Jugoslavije su zapravo vraćeni većini centralnih gradskih ulica. U tom kontekstu, izvršena je ponovna komemoracija ličnosti koje je komunistički režim dekomemorisao nakon Drugog svetskog rata. Tako je npr. Ulici Narodnih heroja vraćen stari naziv Ulica kralja Aleksandra, dok je Ulica Svetozara Markovića opet dobila odonim Pašićeva. Proces menjanja naziva ulica koje su one nosile tokom postojanja SFRJ nastavljen je i nakon 1993. godine. Ipak, on je dodatno intenziviran posle 2000. godine budući da je predhodna Socijalistička partija Srbije koja je bila na vlasti u određenoj meri nasledila političke idiome KPJ, što se odražavalo i u okviru gradske odonimije. Nakon 2000. godine, menjanje ulica iz perioda socijalizma je prilično intenzivirano, ali zbog širenja grada nastajale su nove ulice koje su dobijale i nove nazive. Odnosno, demografskim rastom Novog Sada koji je započeo kao posledica dolaska velikog broja izbeglih lica sa raznih prostora bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina dvadesetog veka i koji je nastavljen priličnim migracionim saldom praćenim velikom građevinskom aktivnošću i nakon 2000. godine, u gradu su nikle nove ulice i to pre svega na njegovim rubnim delovima. Nakon 2000. godine došlo je do izvesnih preimenovanja pojedinih ulica, kao i do imenovanja novoformiranih, ali nije moguće uočiti neku jasnu tendenciju sa jasno koncipiranom političkom pozadinom. Zapravo, ukoliko se promene u okviru gradske odonimije od 2000. godine do danas sagledaju u celini, može se konstatovati da je imenovanje gradskih ulica prolazilo kroz različite faze što je zavisilo i zavisi od konkretnih ideoloških ubeđenja političkih stranaka, kao i međukoalicionih dogovora gradskih vlasti. Ovom prilikom će biti izdvojena samo dva interesantna i značajna primera koji svedoče o pojedinim ideološkim tendencijama. Jedan novoizgrađeni moderan bulevar, još pre 2012. godine dobio je naziv ,,Bulevar Evrope”. On danas predstavlja saobraćajnicu sa nizom stambenih i stambeno-poslovnih objekata. Njegovo imenovanje, odnosno ovaj odonim treba prvenstveno sagledati u kontekstu tadašnjih i trenutnih spoljnopolitičkih tendencija Republike Srbije koje su usmerene na procese evropskih integracija. U tom smislu, onovremene gradske vlasti koje su ovoj ulici dali ovakav ideološki odonim, nastojale su da imenovanjem jedne nove i moderne ulice odonimom „Bulevar Evrope“, prikažu svoj spoljnopolitički kurs koji je svakako korespondirao sa državnim, tj. formalnim nacionalnim. Imenovanje ove ulice u tom smislu treba sagledati kao oblik izražavanja onovremenih političkih i stranačkih težnji u kontekstu afirmisanja tzv. evropskih integracija Srbije koje su i trenutno aktuelne. Drugi interesantan primer tiče se imenovanja jednog prolaza u centru grada po tragično nastradalom Srđanu Aleksiću koji danas u izvesnom smislu zapravo predstavlja jedini primer ,,pozitivnog heroja”, koji se na taj način kompromisno percipira na prostoru svih bivših jugoslovenskih republika. Odnosno, Srđan Aleksić danas predstavlja jednu od retkih komemorisanih ličnosti oko koje ne postoje međunacionalna sporenja u međusobnim protivrečnostima nacionalnih imaginarijuma država nastalih na prostoru nekadašnje SFRJ.

Nakon raspada SFRJ, na prostoru grada, odnosno u kontekstu njegove zvanične kulture sećanja su se pojavili novi elementi koji se odnose na nacionalne periode prošlosti koji nisu bili adekvatni političkim idiomima komunističkog režima SFRJ, odnosno koji su bili marginalizovani ili u potpunosti potisnuti tokom postojanja socijalističke Jugoslavije. Time je postepeno došlo do ponovne komemoracije ličnosti i događaja iz srpske nacionalne prošlosti, odnosno ponovo su oživljeni pojedini elementi kulture sećanja kakva je na prostoru Novog Sada i Petrovaradina postojala između dva svetska rata. Međutim, ujedno su opstali i neki elementi vezani za događaje iz Drugog svetskog rata. U suštini, ukoliko se posmatra u celini, kultura sećanja na prostoru grada od 1991. godine do danas nije koncizno određena i nije uspostavljena sa jasno vidljivim jednostranim, tj. isključivim tendencijama. Kao takva, ona u suštini predstavlja izvestan kompromis i mešavinu ranije uspostavljenih atributa, s obzirom da obuhvata široki fundus različitih elemenata.

U kontekstu zvanične kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina danas postoji nekoliko datuma koji se obeležavaju oficijalnim komemoracijama od strane gradske vlasti na određenim lokacijama. U prvom redu se obeležava dan oslobođenja Novog Sada i Petrovaradina u Prvom svetskom ratu – 9. novembar, koji ujedno predstavlja ,,Dan grada”. Takođe, značajan je dan oslobođenja grada u Drugom svetskom ratu 23 oktobar, Međunarodni dan pobede nad fašizmom 9. maj, datum Novosadske racije 23. januar, ali i datum prisajedinjenja Novog Sada i prostora Vojvodine Kraljevini Srbiji 25. novembar. Takođe, bitan datum u kontekstu zvanične kulture sećanja na prostoru grada, predstavlja dan sećanja na deportaciju novosadskih Jevreja u koncentracione logore smrti 26. april s obzirom da je većina pripadnika ove zajednice na taj dan 1944. godine od strane okupatora iz novosadske Sinagoge u kojoj su predhodno okupljeni, deportovani u logore smrti širom Evrope.

Što se tiče obnavljanja ili postavljanja novih spomen-obeležja, kao što je ukazano u predhodnom delu teksta, u proteklih nekoliko godina uočljiva je rekonstrukcija i obnavljanje spomenika koji su se odnosili na komemoraciju žrtava iz Prvog svetskog rata. Izuzev predhodno opisanih rekonstrukcija spomenika civilnim žrtvama streljanih 1914. godine u Petrovaradinu, 2013. godine je na zabat Beogradske kapije ponovo postavljena spomen-ploča koja je predstavljala i danas predstavlja centralno spomen-obeležje vezano za Dan grada, odnosno za 9. novembar kada je pobednička srpska vojska trijumfalno ušla u Novi Sad. O nastanku ovog spomen obeležja, kao i o njegovom uklanjanju, ukazano je u predhodnom delu teksta. Replika originalne spomen-ploče je na svoju prvobitnu lokaciju vraćena u novembru 2013. godine, odnosno nova spomen-ploča je uz svečanu ceremoniju otkrivena 9. novembra 2013. godine u sklopu temeljne obnove Beogradske kapije. Uoči 9. novembra, značajnu lokaciju oficijalne gradske komemoracije u kontekstu zvanične kulture sećanja predstavlja i spomen-krst u današnjoj porti Uspenske crkve o čijem značaju kao mestu sećanja je detaljno ukazano ranije u tekstu.

Lokacija sećanja na prostoru Novog Sada na kojoj se obeležava prisajedinjenje Novog Sada, odnosno područja Bačke, Banata i Baranje, Kraljevini Srbiji, predstavlja nekadašnja zgrada ,,Grand hotela Majer” koja se, kao što je ukazano u predhodnom delu teksta, nalazi na centralnom gradskom trgu u Novom Sadu. Na fasadi ovog objekta je 1992. godine postavljena spomen-ploča u znak sećanja na ovaj događaj, odnosno na Veliku narodnu skupštinu Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, koja je u svečanoj sali onovremenog hotela 25. novembra 1918. godine proglasila prisajedinjenje većeg dela današnje Vojvodine Kraljevini Srbiji sa kojom je nekoliko dana kasnije 1. decembra 1918. godine postala sastavni deo novoformirane Kraljevine SHS. U tom kontekstu, ova lokacija predstavlja mesto oficijalne gradske ceremonije vezane za obeležavanje tzv. Dana prisajedinjenja koje se najčešće odvija u kontekstu afrimacije kulture sećanja gradskih i pokrajinskih vlasti. Svakako, ceremonijalno i simboličko polaganje cveća i venaca na ovu lokaciju praktikuju i pojedina udruženja, poput npr. Udruženja potomaka ratnika 1912-1918, kao i predstavnici Nacionalnog saveta Bunjevaca koji čin prisajedinjeja takođe percipiraju kao ,,nacionalni praznik”. Ova lokacija, s obzirom na važnost događaja koji se odigrao u pomenutom objektu, nadvisuje značaj ovog mesta sećanja u kontekstu kulture sećanja grada i predstavlja prostor sećanja sa izraženom nacionalnom, odnosno državnom atribucijom.

Centralno mesto sećanja na Novosadsku raciju, kao što je već istaknuto, predstavlja monument ,,Porodica” lociran na Beogradskom keju oko kojeg je plato nedavno temeljno rekonstruisan. Takođe, 2013. godine je na prostoru novosadske gradske plaže Štrand, kao na lokaciji najvećeg stratišta, postavljeno još jedno spomen-obeležje vezano za Novosadsku raciju. Monument je izveden u diskretnim proporcijama u obliku crne mermerne kocke i postavljen je nedaleko od ulaza na gradsku plažu. Na njegovim bočnim stranama ispisan je tekst na srpskom, jevrejskom i engleskom jeziku:

,,Ovde na omiljenom kupalištu snage fašističkog okupatora su u Novosadskoj raciji bacale građane Novog Sada pod led. Za većinu žrtava jedina krivica je to što su rođeni kao Srbi i Jevreji.”

Ispod teksta je urezan datum racije, a tekst je naslovljen sa „Novi Sad pamti“. Postavljanje ovog memorijala treba posmatrati u kontekstu delimične afirmacije mesta sećanja i komemoracije koje se uočava u oficijalnoj politici kulture sećanja na prostoru grada u predhodnom periodu.

Spomenik žrtvama Novosadske racije na prostoru gradske plaže Štrand

Centralna spomen obeležja koja se odnose na oslobođenje Novog Sada u Drugom svetskom ratu, kao i na Međunarodni dan pobede nad fašizmom, predstavljaju predhodno opisani memorijali posvećeni Novosadskom partizanskom odredu, kao i memorijalni kompleks lociran u okviru centralnog gradskog groblja. Takođe, za ove datume je značajno i spomen-obeležje locirano u okviru groblja Trandžament u Petrovaradinu.

Centralni gradski memorijal vezan za žrtve Holokausta na koji se u okviru oficijalne gradske kulture sećanja postavljaju venci od strane gradskih zvaničnika uoči Međunarodnog dana sećanja na žrtave Holokausta 27. januara, predstavlja spomen-obeležje locirano u okviru Jevrejskog groblja u Novom Sadu na čiji značaj je ukazano u predhodnom delu teksta. Takođe, u kontekstu stradanja pripadnika jevrejske zajednice u Novom Sadu tokom Drugog svetskog rata značajnu lokaciju predstavlja Sinagoga, odnosno spomen-tabla koja je na njoj postavljena. Ova lokacija je zapravo mesto sećanja na deportaciju novosadskih Jevreja u koncentracione logore smrti. Masovna hapšenja Jevreja na prostoru Novog Sada, kao i na prostoru cele Bačke, započela su u ranim jutarnjim časovima 26. aprila 1944. godine. Dan pre početka hapšenja, izdata je naredba da osobe jevrejske nacionalnosti ne smeju napuštati svoje domove. Hapšenja su obuhvatila sve pripadnike jevrejske nacionalnosti bez obzira na starosnu i polnu strukturu, kao i na zdravstveno stanje. Sa izuzetkom pojedinaca iz mešovitih brakova, nekoliko stoprocentnih invalida iz Prvog svetskog rata, nekoliko osoba koje su sa lažnim dokumentima pobegle, kao i dve porodice izuzete od deportacije, celokupno jevrejsko stanovništvo Novog Sada je pohapšeno i smešteno u prostorije Novosadske sinagoge. Neposredno pre odvođenja iz svojih domova, nekoliko osoba je izvršilo samoubistvo. U Sinagogi su bili veoma loši uslovi smeštaja, a jedina dostupna hrana je bila ona koju su uhapšeni građani poneli iz svojih domova. Zabeleženo je nekoliko smrtnih slučajeva kao i nekoliko suicida. Od 26. do 28. aprila iz Sinagoge su građani odvođeni transportom do sabirnih logora u Subotici, Baji i Bačkoj Topoli gde su raspoređivani i odakle su zatim ubrzo transportovani u nacističke logore smrti, većinom u Aušvic. Od oko 1900 deportovanih novosadskih Jevreja nakon oslobođenja se vratilo samo oko dve stotine. Pored ovih stradanja, tokom trajanja Drugog svetskog rata, veliki broj novosadskih Jevreja je preminuo ili je ubijen i na mnoštvu drugih lokacija širom Evrope gde je sprovođen Holokaust. Procenjuje se da je tokom Drugog svetskog rata poginulo ili ubijeno 3020 od ukupno 4350 novosadskih Jevreja, koliko ih je pre početka rata živelo u Novom Sadu. Odnosno, u Holokaustu je stradalo čak 69,43 procenta građana Novog Sada jevrejske nacionalne pripadnosti. Sinagoga kao centralni objekat i ključno mesto vezano za nacionalni i konfesionalni identitet građana jevrejske nacionalnosti u Novom Sadu pre Drugog svetskog rata je zbog tragičnih događaja koji su se ovde odigrali dobila i dodatni martirski i komemorativni karakter, odnosno dobila je karakter mesta stradanja sa naglašenom etničkom atribucijom. U tom kontekstu, ovaj objekat koji se nalazi u ulici čiji odonim takođe upućuje na pripadnike ove etničke zajednice, danas predstavlja jedno od dva ključna mesta komemoracije koja su vezana za žrtve Holokausta na prostoru grada. U tom smislu, Sinagoga zajedno sa monumentom „Porodica“, kao i sa ,,Spomenikom žrtvama fašističkog terora” lociranom na Jevrejskom groblju, predstavlja jednu od tri glavne lokacije oficijalne komemoracije grada vezane za civilne žrtve stradale tokom Drugog svetskog rata. Ipak, bez obzira što se sva tri pomenuta memorijala odnose i na žrtve Holokausta, spomen-ploča postavljena na Sinagogi posvećena je isključivo ubijenim građanima Novog Sada jevrejske nacionalne pripadnosti i u tom smislu memorijal na ovoj lokaciji ima jasno naglašen etnički i konfesionalni predznak. S obzirom na atribuciju vezanu za versku i nacionalnu identifikaciju pripadnika jevrejske etničke zajednice, kao i na martirski karakter, Sinagoga zapravo igra ulogu svojevrsnog simbola stradanja novosadskih Jevreja koji su sa ove lokacije odvedeni u „nacističke koncentracione logore uništenja“. Sa takvim karakterom, Sinagoga zajedno sa spomen-obeležjem na Jevrejskom groblju predstavlja centralne memorijale u gradskoj topografiji koji su posvećeni žrtvama Holokausta. Pored predstavnika grada, počast stradalim žrtvama na ovoj lokaciji odaju i predstavnici novosadskih Jevreja koji inače 26. april obeležavaju kao dan kada je počela deportacija jevrejske populacije grada – kao prethodno etiketiranog, neželjenog i diskriminisanog kolektiviteta – u nacističke logore smrti u sklopu tzv. Konačnog rešenja. U tom kontekstu, za razliku od spomen-obeležja na Jevrejskom groblju koje predstavlja mesto oficijalne komemoracije uoči Međunarodnog dana sećanje na žrtve Holokausta, spomen-obeležje na Sinagogi ima primarno lokalni karakter, odnosno vezan je za događaj koji se isključivo odnosi na prošlost novosadske jevrejske zajednice.

Spomen-ploča na Novosadskoj sinagogi

Na prostoru Novog Sada i Petrovaradina su od 1991. godine postavljena još neka spomen-obeležija, kao i spomenici različitim ličnostima iz političkog, kulturnog i društvenog života koje su u izvesnom smislu imale značajnu ulogu u prošlosti grada. U tom kontekstu, posebno treba istaći postavljanje spomenika Jaši Tomiću u Dunavskoj ulici, koji je otkriven 2006. godine. Takođe, treba pomenuti i spomenik kod današnjeg Varadinskog mosta koji je posvećen poginulom građaninu Novog Sada prilikom bombardovanja starog Varadinskog mosta tokom NATO agresije na SR Jugoslaviju 1999. godine.

***

U predhodnom tekstu je ukazano na osnovne karakteristike vezane za forme zvanične kulture sećanja kakva je postojala na prostoru Novog Sada i Petrovaradina tokom njihove prošlosti, kao i na pojedine elemente koje se manifestuju u savremenom kontekstu. Nastojalo se da se zvanična kultura grada predstavi u osnovnim crtama uz uvažavanje šireg prostornog i u skladu sa konkretnim vremenskim kontekstima, odnosno u okviru šireg korpusa različitih ideoloških tendencija. Prilikom pisanja teksta se pri tome nije zalazilo u kompleksna pitanja koja se odnose na recepciju tj. prijemčivost zvanično prpagirane kulture sećanja od strane stanovnika grada, budući da se fokus ove analize isključivo bazirao na ideološke premise oficijalne gradske kulture sećanja koja se manifestovala nizom različitih zvaničnih praksi, u prvom redu oficijalne gradske komemoracije na konkretnim lokacijama uspostavljenim kao zvaničnim mestima sećanja. U tom smislu, jasno je da čitav niz pitanja vezan za problematku kulture sećanja na prostoru grada nije dobio adekvatan odgovor, ali istraživanja finesa recepcije, tj. prihvatanja zvaničnih modela kulture sećanja od strane posmatrača, tj. stanovnika grada kao ,,potrošača sećanja” u prošlosti i sadšnjosti, u potponosti prevazilazi idejni cilj ovog teksta kojim je pružen najosnovniji pregled elemenata memorije i kulture sećanja na prostoru grada kroz hronološku prizmu observacije a u skladu sa postojećim fundusima konkretnih društvenih konstelacija.

Korišćena literatura

Asman, Alaida. 2011. Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka XX vek.

Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. U Kultura pamćenja i historija, ur: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra, 45-78. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga.

Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra. 2006. „Zašto pamćenje i sjećanje. Kultura pamćenja i historija“. U Kultura pamćenja i historija, ur: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra, 7-18. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga.

Franković, Eugen. 1966. Javnost spomenika. Život umjetnosti: časopis za pitanja likovne kulture 2: 17-24.

Gillis, R. John. 2006. „Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa“. U Kultura pamćenja i historija, ur: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra, 169–196. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga.

Golubović, Zvonimir i Kumanov, Živan. 1976. Novi Sad u ratu i revoluciji 1941 – 1945. Knjiga I. Novi Sad: Institut za istoriju Vojvodine.

Golubović, Zvonimir i Kumanov, Živan. 1981. Novi Sad u ratu i revoluciji 1941 – 1945. Knjiga II. Novi Sad: Institut za istoriju Vojvodine.

Група аутора. 2010. Име и презиме: Нови Сад. Нови Сад: Прометеј.

Huyssen, Andreas. 2003. Present Pasts: Urban Palimpsets and the Politics of Memory. Stanford: Stanford University Press.

Mihelj. Sabina. 2008. The Media and the Symbolic Geographies of Europe: The Case of Yugoslavia. In We Europeans? – Media, Representations, Identitie, ed. William Uricchio, 159–176. Bristol: Intellect.

Kuljić, Todor. 2006. Kultura sećanja. Beograd: Čigoja.

Nora, Pierre. 1989. Between Memory and History: Les Lieux des Mémorie. Representations 26: 7-24.

Nora, Pierre. 2006. „Između Pamćenja i Historije. Problematika mjesta“. U Kultura pamćenja i historija, ur: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra, 21-43. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga.

Peitler-Selakov, Mirjana. 2013. ,,Memorijalna plastika u Srbiji od Balkanskih ratova do danas”. U Monumenti – promenljivo lice sećanja, ur: Brumund, Daniel i Pfeifer Christian, 14-17. Beograd: Forum Ziviler Friedensdiendst (forumZDF).

Pejić, Bojana. 2013. ,,Jugoslovenski spomenici: Umetnost i retorika moći”. U Monumenti – promenljivo lice sećanja, ur: Brumund, Daniel i Pfeifer Christian, 10-13. Beograd: Forum Ziviler Friedensdiendst (forumZDF).

Пушкар, Војислав. 2008. Приче Варошких улица. Нови Сад: Прометеј.

Салатић, В. Душан. 2010. Крстови Новог Сада и Петроварадина. Нови Сад: Прометеј.

Shrader, Lutz. 2013. ,,Spomenici i politika identiteta na zapadnom Balkanu”. U Monumenti – promenljivo lice sećanja, ur: Brumund, Daniel i Pfeifer Christian, 4-9. Beograd: Forum Ziviler Friedensdiendst (forumZDF).

Smit, D. Antoni. 2010. Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX vek.

NAPOMENA:

Prilikom eventualnog citiranja navesti naslov, autora, godinu izdanja, neziv projekta i link teksta! Članak je publikovan u decembru 2017. godine.

Scroll to Top
Skip to content